Rusulica

dramolet kojim se ispričavam za rodne nekorektnosti niže u tekstu:

sališa: i (jebate kolko se nismo vidili) - jel imaš momka?
rusulica: nemam. nemam ni curu, ako baš oćeš znat.
sališa: zašto? ček ček - molim?
rusulica: nemam ni momka ni curu trenutno.
sališa: ček, al si ti imala curu?
rusulica: jesam. pa, nije mi baš bila cura al smo recimo bile skupa.
sališa: ček ček, nisam zna da ti voliš cure. nisam zna da si ti bila s curom. kako to? kako to da si bila s curom?
rusulica: mislim da je to politički korektno.

***

kako li bi bilo lijepo da mladići i danas u zagrebu, kao i prije sto godina u dalmaciji, pjevaju podoknice djevojkama! zamišljam sebe kako ležim na svom novom krevetu, 4 je ujutro, spremam se usnut, a od dole se začuju milozvučni glasi mog udvarača i selekcije njegovih frendova s najboljim sluhom. sad, puno se može reć o tome, naprimjer da se ja sviđam istovremeno dvama troma njima koji mi pjevaju u istoj postavi, ili da se meni sviđa njih više, jao, podokničarenje (al ne trubadursko, već dalmatinsko!) je dušu dalo za snatrenje o ménage à kolkoveć oćeš. to je sve tako uzbudljivo. sigurna sam doduše da od uzbudljivosti situacije i uzbuđenja u meni ne bi mogla zaspat satima, al mislim da to ne bi trebalo nikog spriječit da me pokuša zavest podoknicom jer ja tako i tako od neke muke često ne mogu zaspat satima. saće neki reć da opet se ona preserava s nekim psihičkim sranjima, a ja kažem nisam ja zvala muku, sama mi je došla, ili kako bi išao modificirani vic dida blage o muhi kojem za ovu priliku mijenjam jedno slovo: kako zoveš muku da ti dođe? - ne zovem je, dođe sama (a ako modificiram dva slova, onda bi poanta glasila: dođe sana. to za one kojima dođe muka kad vide sanu). kad smo već spomenili moga didu recimo i to, a ne, ipak bi se vratila na podoknicu (gle kako vam podastirem svoj tok misli. a je li ko zahvalan? pitanje je.)
mislim da sad tu trebam ubacit digresiju o je

digresija o je
mi u hrvatskom jeziku možemo po slobodnoj volji u raznoraznim prilikama umjesto naglašenog i cjelokupnog koristit nenaglašeni oblik trećeg ili bilo kojeg drugog lica prezenta glagola biti, popularno nazvanog je (ili bilo kako drugo u bilo kojim drugim licima).
(zanimljivo je primijetit kako je je istovremeno i njegov naziv i njegov sadržaj. ili mu je sadržaj nečije bivanje, a naziv je. zanimljivo je kako je nekoj riječi naziv tj naslov ona sama. iako to nije baš zanimljivo ako se prisjetimo da je riječ znak a da se znak sastoji ne samo od svog naziva nego i od pojma i od referenta il čega sve ne, pa bi naziv tu odgovarao označitelju. ali mislim da bi bilo u redu da i svaki označitelj ima svoj naziv koji bi možda bio i naziv dotičnog znaka u cjelosti. mislim da je to sve prilično zanimljivo i uzbudljivo)
sad, ja mislim da je od kad je to počela bivat uvriježena praksa (to da se koristi neneglašeni oblik, pratite pozorno) naš hrvatski jezik izgubio na snazi jer taj nenaglešeni oblik o kojem je riječ zvuči puno neozbiljnije od neeliptiziranog, usporedimo:
pitanje je.
pitanje jest.
šta je na vas, dragi čitatelji i žene koje čitaju, ostavilo jači, dublji i snažniji dojam? bit ću tako smjela da zaključim: drugi primjer, svakako. da sam gore u onoj zagradi napisala pitanje jest vi biste zacijelo zastali i malo se kao zapitali oko te stvari, jer biste je odmah doživjeli malo filozofskijom i ozbiljnijom.
ili naprimjer gle zanimljive situacije: iz raznih privatnih razloga (npr. cimerica je upriličila salon) mnogo je ljudi pred vratima od moje sobe i neko mi pokuca jer oće unić. pa ja pitam: ko jest? a kako to čuju ljudi i žene pred vratima svi se recimo mogu malo zamislit jesu li ili nisu pa ću možda dobit više odgovora koji bi možda glasili naprimjer ja jesam ili ja sam možda ili ja mislim da jesam ili pak ja nisam. ili od onih hrabrijih nitko nije. tom bi sitnicom zacijelo obogatila salon svoje cimerice.
iz: pr(ena/i)mijenjena gramatika

o podoknici bi još rekla da bi to sigurno iznerviralo poznatu hrvatsku glumicu koja živi iznad mene pa bi mi se počela auditivno osvećivat, tako da ne znam kako riješit taj problem; bilo bi okej da se namjeravam udat za podokničara i odselit odavde al ne namjeravam baš ni jedno ni drugo. također je i problem šta bi se kad krene podoknica cimerica i ja posvađale oko toga kome pjevaju i trenutci radosti i ugode bi se pretvorili u čupanje kose i plač i neugodu. no stvarno imam sreće šta mi cimerica ide leć najdalje do ponoći i ima čvrst san (šta se nažalost ne može reć za moju susjedu odozgo, poznatu hrvatsku glumicu), pa podoknicu ne bi ni registrirala.

jednom sam doživila podoknicu ali ne za mene nego za moju kolegicu amatersku glumicu i cimericu u ljetovalištu za francuske poštare. bile smo naime s našim krovnim kazalištem za mlade na festivalu upriličenom u ljetovalištu za francuske poštare. bili su tamo i razni ljudi i žene raznoraznih nacija pa je sklopljeno nekoliko internacionalnih prijateljstava. bio je tamo i jedan mađar koji je htio sklopit internacionalno prijateljstvo s marijanom pa joj je došo pjevat podoknicu. meni je to bilo smiješno i uzbudljivo iako on nije pjevao meni. to zato šta je bio ružan. marijani je naravno bila neugoda (zato šta je bio ružan) pa je zatvarala škure i sakrivala se u sobi. ali meni je bilo zabavno i veselo pa sam ga poticala da pjeva još i da će je tako sigurno osvojit. onda je marijana bila podosta ljuta na mene da nek odjebem.

isto tako je jedan crnac kojeg ovdje tako označavam jer nemam neki drugi podatak o njemu osim naprimjer da je bio francuz pa ću ga u daljnjem tekstu radi korektnosti zvat francuz ko šta sam onog gore zvala mađar

(iako je ukazivanje na nacionalnost ili zemlju porijekla po meni isto tako nekorektno ko i ukazivanje na rasne razlike, pogotovo danas kad dolazi do većih nepravdi i ratova i zvjerstava zbog nacionalnih nego zbog rasnih razlika kao šta je bilo u prošlom i pretprošlom stoljeću),

dakle taj je francuz bacio oko i namjere na jednu moju drugu kolegicu koju ćemo radi zaštite identiteta zvat gea. oni su sjedili na klupici pod zvjezdanim nebom, a mene su dozvali da im prevodim ljubavni govor.
francuza je, kao i immanuela kanta zvjezdano nebo ispunilo udivljenjem i strahopoštovnjem pa je htio da gei prevedem (improviziram, i sadržajno i nadasve jezično) dis-elle que ses yeux sont aussi belles que ces étoiles, pa sam ja prevela njoj da kako on veli da su njene oči lijepe ko zvijezde, a kaže ona meni ajooj a bi ja ajme ajme reci mu, reci mu, ma ne mogu, ne smim, reci ti njemu da ja imam momka. onda ja velim francuzu: elle a dit merci et a dit que tes yeux sont beaux aussi. pa me ona pita da šta sam mu rekla a ja joj kažem da sam mu rekla da on isto ima lijepe oči. onda je ona popizdila i rekla da nek mu kažem da ona ima momka al je francuz simultano reko dis-elle que je voudrais lui embrasser pa bi joj ja prevela da je on oće ljubit, grlit, štaveć, pa bi se ona opet malo rastopila i sve bi al ne smi pa nevoljko inzistira da mu kažem da ima momka. onda je meni dopizdilo prevodit ljubavni govor jerbo nek neko meni uputi ljubavni govor pa sam ih ostavila na klupici.

da na prihvatljiv način zaključim temu kojoj se ne nazire kraj stavila bi neku sliku ali su slike u analognom formatu i u splitu a ja sam u digitalnom formatu i u zagrebu te kao zamjensku ilustraciju donosim okolicu ljetovališta francuskih poštara:



***

mislim da nije dobra praksa u kojoj urednici i poznavatelji književnosti kao i sami autori i žene koje su napisale književnost istu čitaju i o njoj govore nešto (polu)službeno i (polu)svečano i (polu)ozbiljno. zagrade su tu da se odijelim od značenja teksta koje bi glasilo da mislim da navedeno nije dobra praksa ako se prakticira polu. mislim da nije dobra praksa ako se prakticira kao takvo tj ikakvo. iako, ako će bit praksa, mora se nekako prak-ticirat. polu- jer je postala moda sprdat se sa i negirat u davninama nametnutu ozbiljnost prilike, pa se u današnje doba sve češće pribjegava ležernom tonu i doskočicama koje bi trebale razbit barijeru između govornika i publike al velim ja nemoš razbit barijeru, nju valja ni ne postavit i tako riješit problem, a kakoš je ne postavit, to onda nije promocija knjige il čegaveć - pa tako da ljudi i žene čitaju knjige u intimi svoje unutrašnjosti a da se na promocijama koje obilježavaju izdavanje nečega književnog radi nešto drugo - donosim prijedloge mladog hrvatskog intelektualca i književnog kritičara kojeg ćemo zaštitit imenom Branimir Putnik: tulum, izlet ili salon. iako mi se prijedlozi sviđaju ja sam odlučila ako ikad budem imala neku promociju napravit cocktail party (etimologija: cock??!), na našim prostorima popularno nazvan koktel partija. volila bi iskoristit promocijin medijski prostor pa otpjevat, žarko bi tila otpjevat like a virgin umjesto da neki ljudi govore o tome šta ja pišem i kako i zašto i zašto je to dobro i šta im se najviše svidilo i kako sam ja mlada nada (naprimjer). a nikako ne bi pristala, čak ne bi mogla, čitat neki svoj književni tekst jer, a sad donosim materijal s terena:

Rusulica mora postojat instanca koja misli platonove ideje. jel ona u tom slučaju mora mislit i samu sebe? (nije da ne može ako je generator ideja) 04:07 AM February 26, 2008 from txt

marko: ajde sano pročitaj mu ono o platonu!
sana: ne mogu, ja ću pronać al ti mu pročitaj.
marko: zašto nemoš sama pročitat?
sana: zato šta bi se moj glas pomiješao s autorskim glasom u tekstu pa bi došlo do mikrofonije.

iz: kako ne upasti u diskurs