Rusulica

suočena s beznadnošću učenja napamet velike količine podataka za neki blesavi izborni kolegij i usrećena činjenicom šta se radi o pismenom ispitu koji uključuje mogućnost prepisivanja, odlučila sam napravit šalabahtere. trenutno mi je mama u posjeti pa mi je na moje očajavanje nad dvostranim printanjem u extramini formatu rekla da je to najbolje izvest printanjem jako tanke trake koju ću namotat na olovku. pa sam se ja dosjetila sistema dvije odlovke, gdje s jedne razmotavaš a na drugu namotavaš, a ona odmah predložila da dozovem svog stolara
(jer ja imam svog stolara, naime, anja i ja smo ustopale jednog na sljemenu pa sam ja nedajbože zla i potrebe za stolarom uzela njegov kontakt. da je isus živ, ja bi vjerojatno bila jedna od rijetkih koja bi uzela njegov kontakt isključivo iz eventualne potrebe za njegovim stolarskim uslugama)
da mi iskonstruira neku tehnološki napredniju verziju.
ali problem je u tome šta je materijala toliko da kad se namota olovke više ne bi sličile na olovke, nego na dva balvana.

- kolegice, što ti balvani rade na vašoj klupi?
- profesore, to nisu balvani, to su mi olovke!

što me sjetilo na davni (moja majka misli malo previše davni) trenutak pisanja prijemnog ispita na književnosti. za taj događaj višnja i ja smo se usrdno i danonoćno spremale par tjedana, ona bez ikakve potrebe jer je na tom polju već tad bila maherica, a ja, sjećam se da sam tad naučila (prethodno prvi put čuvši za) lawrence sterne tristram shandy za koje nisam znala ko je tu autor a šta knjiga sve dok je kasnije nisam pročitala.
imale smo, kao i većina mladih ljudi i žena dok intenzivno uče, napadaje ludila koje sam ja naravno u maniri svog opsesivnog bilježenja, bilježila, pa tako s vama mogu podijelit sljedeće:

Dante, "Pakao" XI-93
"Che non men che saper dubbiar m'aggrada."
moj prijevod: "To što nema lošijeg od znati sumnjati me razočarava."
prijevod Mitnata Šamića: "Meni je draže sumnjati nego znati."
--
Seneca, "Pisma" XXXIII
"Non sumus sub rege, sibi quisque se vindicet"
moj prijevod: "Nismo pod vlašću, a ti dadeš da se tobom vlada."
prijevod Mithata Šamića: "Ne živimo pod kraljem; neka svatko raspolaže sam sobom!"

dok smo učile, nastavna su nam pomagala bile knjige (ona meni diktira), papir (ja pišem skriptu), ponekad stolica (ja popeta na istu recitiram byrona u nekom kućerku na kustošiji) i ono najvažnije, junakinja ove priče,

teglica.

nemoguće je nadoknadit štetu koju sam izazvala ne zapisavši odmah sve detalje vezane uz teglicu, naprimjer, šta smo to prethodno iz nje pojeli i zašto je jednoj od nas došlo da je promoviramo u nastavno pomagalo. pretpostavit ću, ne bez doze smjelosti, da nam je u jednom trenutku poslužila kao mikrofon. bilo kako bilo, od tad smo bile nerazdvojne, nas dvije i teglica. ona nam je služila tako da smo učile u nju. jedna od nas bi naglas čitala skriptu, naprimjer,

/metapauza dok kopam i tražim skriptu s prijemnog/

ši king by filozof konfucije antologija najstarije kineske poezije nemirne vode li tai pe 700 <- najveći kineski pjesnik i najp. u razdoblju tang zlatni vijek kineske poezije tu fu po či ji su ši itd.

vrlo zabavno, jel. ali zato je tu bila teglica u koju smo čitale gradivo i onda je sve skupa dobivalo uzvišeniju notu, zvučalo je fantastično pa nas time izrazito motiviralo, a kako se teglica punila, majke mi, kao da nam je ravno u glavu ulazilo.
teglica je imala i neke ekstra prednosti - mogla sam učit sama, recimo sjedeći na wcu, a ne osjećat se usamljeno jer moj glas, jednom kad bi došao u teglicu, postajao bi njen glas
(kvragu, kako dobar materijal za sektu. ona je bila prolaz do moje svijesti..)
prednost je bila i u tome šta smo ponavljajući gradivo mogle šetat kuhinjom (da, mjesto radnje je uglavnom bila kuhinja, možda je izbor teglice ustvari bio logičan), glumit tv komentatore i ice i izafektirana lica, boje glasa i izričaja, pričat u teglicu; donosim autentični tekst:

višnja: "stoljeće propadanja". tužno je reći, ali..moralo se katkad i propasti

jedna od teglicinih prednosti svakako je bila i mobilnost, tako smo je bez problema mogle na dan prijemnog stavit u torbu i ponijet sa nama. a kad je već tu, u de sedam, što da je ne izvadimo na klupu, jer tako ćemo se sigurno moć bolje koncentrirat i prisjetit svog onog gradiva koje smo u nju ulile. višnja je sjedila ispred/ispod mene (mjesto radnje je terasasto) pa je teglicu stavila na rub svoje klupe da nam je lijepo objema na oku.
pa je naravno, u žaru ispita teglicu tutnula laktom (dal nehotice dal u vid' ovo pitanje, neš ti maniri) i ova se u posvemašnjoj tišini stala kotrljati prema katedri rrrrrl-tup! rrrrll-tup! sa skale na skalu. srećom je za jugozapadni dio dvorane bio zadužen divni profesor kravar koji je smireno podignuo teglicu, donio je do višnje i tiho (i suvišno, rekla bih) upitavši ovo je vaše? položio teglicu na klupu majke mi moje kao da se radi o nalivperu.
tad smo obje znale da je to to. mislim, ona je znala vjerojatno otkad se rodila.. :)
i diplomirala je, a ja još nisam pa zato idem printat šalabahtere.