nemoj bit pregruba, ili ako jesi, kasnije kažeš da ti je žao.
mislav

ja sam jednostavno gad.; ne znam kako se mogu ispričat nekome zato šta sam gad; poništava li ta isprika samu sebe tojest poništava li pozicija govornika poruku? povrijediš nekoga pa se ispričaš. on se osjeća jadno pa se ti ispričaš isprikom koja zapravo ne koristi nikome, pa ni tebi, tj meni, gadu.
napustimo ovu temu.

***

pozorniji stalkeri će se možda zapitat zašto ona pobogu sluša tolko onu nekul pjesmu "one of us". e pa ako vas zanima, to je jer ne mogu suzbit svoje istraživačke porive. u toj pjesmi sam istražujući na(iš)la (na) stihove sljedeće sadržine a bome i forme:
And would you want to see If seeing meant that you would have to believe In things like heaven and in jesus and the saints and all the prophets
ona me gore pita bil mi predstavljalo problem vidit boga ako bi to značilo - e pa mene zanima ta zavisna uvjetna il šta li je već rečenica.
sad, meni ne bi predstavljalo problem vidit boga, ali mi predstavlja problem šta joan osbourne pretpostavlja da bi ako vidim boga odma morala povjerovat u nebo isusa svece i proroke a vjerojatno i ostatak vesele ekipe.
jedino je izvlači šta to ne mora značit da ona misli da ako vidiš boga nužno moraš povjerovat u navedenu ekipicu nego daje pretpostavku - bi li mi bio problem.. ako bi to značilo... . to je u redu s njene strane, mislim, dobro je šta nije rekla bi li mi bio problem... jer to znači da...
no! ja ne znam engleski jezik toliko u finese i nijanse pa se mislim kako to if ipak znači da je joan tila reć kako ako vidim boga moram povjerovat u sve to šta u biblijskom bestijariju ide s bogom u paketu i to me nevjerojatno ljuti, odakle joj pravo da to pretpostavi?
iz: biblija za najmlađe

***

zanimljivo mi je pitanje dal ljudi s amnezijom imaju drugu omiljenu hranu nego prije. također, ne potpuno, a možda nimalo, vezano uz ovo, muči me situacija u kojoj ja cimericu zamolim, uzmimo primjer popularan među današnjom mladeži, da mi sakrije kabel od interneta jerbo moram učit i da mi ga ne da ni pod koju cijenu i kolkogod je molila, a onda je nakon par sati tražim pa molim pa preklinjem da mi ga da. bi li mi ga ona trebala dat ili ne - jer ona je dala obećanje meni. ali staroj meni tj meni staroj par sati. i mogu li dakle nova ja punopravno pred provizornim kućnim zakonom i općevažećom logikom poništit ono šta sam rekla stara ja?
(imam gramatičkih nedoumica pričat o staroj sebi u prvom ili trećem licu; odlučila sam se za prvo jer je točnije, a ostalim detaljima poput vremena sam zadržala distinkciju, npr ne kažem poništit ono šta sam prije rekla, iz čega bi se moglo izvest da mislim da sam to prije rekla nova ja. postavila sam dakle, unatoč korištenom prvom licu u oba slučaja, pretpostavku da se ne radi o istoj osobi, a ovo pritom nije izolirani slučaj - sjetimo se samo onih situacija u kojima smo fizički i emocionalno općili s ljudima ili smo nosili neukusnu odjeću ili, ono šta je meni nekad proizvodilo identitetske probleme, jednostavno bili glupi pa smo nakon par godina mislili ajme meni nisam valjda kako sam mogla pa se utješimo da to ustvari nismo bili mi nego neki stari ja koji više nisam. nismo.)
ali tu dolazi do opakog sukoba mene i mene, jer kabel je moj (koja višeznačnost!) i ja je molim
(možda, ako se priklonimo struji koja je na strani nove ja, bi trebali primijetit i kako ja ne bi trebala molit nego zahtijevat)
da mi ga da i imam pravo na njega jednako kao i stara ja koja sam s tim svojim pravom odlučila da ga privremeno dam cimerici u ruke. imam li baš jednako pravo, ili veće, jer samo sadašnja ja važim i računam se, ili imam manje pravo od stare ja čije je pravo na snazi dok npr ne položi ispit i ispuni uvjet koji sam naznačila cimerici kao graničnu točku ponovnog preuzimanja prava na kabel? e al jeste li primijetili kako sam pogrešno napisala dok ne položi i ispuni? to da bi naglasila da sam stara ja zanemarila činjenicu kako ću to morat ispunit nova ja. znači, stara ja imam pravo na (neimanje) kabel(a) sve dok nova ja ne ispunim zadatak koji mi i nam (nedostaje mi osobnih zamjenica, o jalovi jeziče) sam zadala stara ja. mislim da sam se stara ja u tom slučaju malo neutemeljeno zaletila i da nek mi cimerica izvoli vratit kabel.
ovaj fragment možete upotijebit kao argument u svim budućim prepirkama ove vrste.
iz: gramatika - etika - identitet (problematika)

***

vidjet razbujale stidne dlake mi smeta samo kad osoba nosi gaćice/kupaći kostim, iz kojih dlake vire naokolo. kad gledam osobu golu, njene stidne dlake, ma koliko razbujale i koliko daleko rasprostranjene bile, me uopće ne smetaju.
iz: kontekst je zajeban tekst

***

čitala sam u ženskim časopisima za žene da su muškarci generalno ljubomorniji kad žena tjelesno opći s drugima nego kad emo-umno opći, a žene su generalno ljubomornije kad muškarci emo-umno opće naokolo nego kad drugdje umaću tintilinić.
ako sam ludo i na isključiv način zaljubljena u muškarca, s drugima ću moć općit samo tjelesno, a upravo to će ga učinit najviše ljubomornim.
iz: o prijevari

***

kupila sam istovjetne patike dok ove još nisu potrošene, za slučaj da se prestanu proizvodit. mati je sad mirna jer suicid mi je, sad kad smo tako uložili u moju budućnost, neisplativ bar dok mi se ove patike ne istroše pa pređem na te nove.
iz: moda i život

***

nekad se desi da se cijeli dan ništa nije desilo, ništa šta bi me ponijelo na krilima poleta. u takve dane, a oni su česti, ne želim i ne mogu leći i spavati jer moram čekati ne bi li se, usred tamne i tihe, usamljene noći, možda slučajno ipak možda desilo nešto šta će taj dan učiniti vrijednim svog onog življenja koje sam poduzela i obavila taj dan, a koje je uspjelo zahvaljujući sjenama poleta iz prošlosti i prizvucima budućeg poleta; pomalo na kredit.
a onda liježem u zoru i potom trošim veći dio sutradana na spavanje koje nisam obavila u današnjici koju sam nepravomoćno produžila - još jedan kredit.
tako se krediti ponište i nekako se provučem kroz fiskalno-fortunalni kvartal.
ipak na početku svakog kvartala pomislim: od sad nema nema i nema više kredita.
došlo je proljeće.

***

pričamo o tvornicama mramora i čokolade.
ja: znaš čega ja imam tvornicu? miline.
on: s tim se slažem.

ima mladića koji mirišu kao dječaci. to su mladići (oh, kvragu, i djevojke) koji mirišu na mliječne proizvode. dah, dah im miriše. volim dječake koji mirišu na mliječne proizvode, ali samo jedan u deset godina miriše na mlijeko.
i šta god se onda dogodilo, ja sam sretna jer me taj miris mlijeka sjetio na ljubav i uvjerio u samo svoje postojanje, podsjetio na periodičnu prirodu svog javljanja i uvjerio da je sve u redu i da ima nade, ako ne u novu ljubav onda nade u njegovo ponovno javljanje nekad kasnije, kad ja više ne budem bila ja i kad moji prijatelji već otplate stambene kredite.
iako, žao mi je šta nikad više neću bit ja i zato sebi dok sam još ja želim priuštit najljepše moguće trenutke ljepote s okusom mlijeka.



ilustracija: tata, mama, ljubav i budući zastupnik koji si vidovito skriva identitet.

sinoć sam se na sreću našla s onim mladim intelektualcem i književnim kritičarom i urednikom borkom putnikom; na sreću jer sam svaku malo u mobitelu nailazila na onu zapisanu misteriju koja je glasila dobar argument za monogamiju: pitaj borka, a zato šta sam bila pored njega kad sam se domislila tom argumentu pa mi se nije dalo zapisat cijeli argument nego on će me već znat podsjetit.
on me nije znao podsjetit al sam se vraćanjem u izvorni kontekst prisjetila sama.

radna verzija:
dobar je argument za monogamiju, točije za dugotrajnu vezu s jednom osobom taj šta ljudsko tijelo na moju pregolemu žalost stari i kvari se i postaje mi odbojno za dodirivanje i fizička druženja. to mi još ne predstavlja problem jer sam mlada i ljudi na koje fizički pretendiram su isto mladi, ali kako starim stare i ljudi na koje fizički pretendiram. ili, budimo pošteni, ne stare. naime ja sam do dvadesete godine gledala (i ono drugo) petnaestogodišnjake i onda se naglim skokom prisilila da ne razmatram više tako mlade udvarače i jebonje jer je to već stvarno neprikladno i društvu a i meni (jer petnaestogodišnjaci znaju bit iritantno nezreli) i u krajnju ruku pedofilno. tako da sam se naprasito prebacilala na dvadesetogodišnjake (šta je ustvari nepravedno prema onima koji su u tom razdoblju imali recimo sedamnaest jer kad sam skočila na dvadesetogodišnjake oni su već imali dvajstdvi i nikako da ih uhvatim tj da oni uhvate mene). i tako to ide otad, evo, nedavno sam napravila skok s recimo negdi dvadesettrogodišnjaka na tridesetogodišnjake. sad to više nije kažnjivo ni toliko društveno neprihvatljivo, ali ovi mlađi i dalje znaju bit iritantno nezreli.

sigurno već slutite problem, a on je taj da kad ja, usidjelica kakva jesam i kakvom ću biti, u pedesetoj budem našla nekog vršnjaka
(mislim, ne moram ja njih, mogu i dvadesetogodišnjake jer sigurna sam da ću tad isto na prvi pogled izgledat ko da imam dvajstdvi a i mlađi momci su seksualno potentniji, ali oni ipak nisu uvježbani a meni uopće nije do toga da nekog u pedesetoj uvježbavam, to možda mogu pokoji put pro bono kad se osjetim dobrohotno. plus sam sigurna da će i dvijetisućetridesetih dvadesetogodišnjaci isto bit iritantno nezreli)

dakle kad budem našla pedesetogodišnjaka za fizičko druženje, on će najvjerojatnije imat i tijelo pedesetogodišnjaka, a prilično sam uvjerena da će mi stara tijela bit neprivlačna kad i sama budem stara jerbo mi se duh neće mijenjat. moje mi tijelo dakako neće bit neprivlačno jer ću starit s njim i volit ga svo to vrijeme i sentimantalno se vezat uz njega ko šta uostalom već jesam. upravo u tome krije se i rješenje problema: problemu se može doskočit tako da ostarimo s jednom osobom (il više njih ustvari, čime mi radni naslov pada u vodu) pri čemu je važno ne radit duge pauze između dva fizička druženja kako nam se tuđe tijelo ne bi (dodatno) otuđilo. pa kad stariš uz neko tijelo, ko i s vlastitim, šok ti dolazi postepeno tojest uopće ne dolazi jer ako je postepen onda nije šok jer šokova supstancija ne sadži polaganost, i fizičko druženje nije odbojno iskustvo.

***

ležala sam u kadi i ponavljala fizikalni eksperiment sa sisicama i djelomičnim poništavanjem gravitacije. kao i svaki put kad ležim u kadi nadošla mi je želja da šaljem smsove prijateljima kako ležim u kadi jer to njih jako usreći, pomisao da sam gola i mislim na njih, šta opet mene povratno usreći.

Rusulica Opet radim fizikalni eksperiment sa sisicama u kadi al ovaj put imam bonus u obliku estetskog uvida: kada bez pjene je vise film noir. about 7 hours ago from txt

nakon šta sam odaslala sms i završila poglavlje nekako sam, ni sama ne znam kako, i toga se onako pomalo sramim, poželila da mi u kadi plivaju ružine latice.
sve do tad nisam uspila razriješit problem kud s ružama koje ti poklone ljubavnici jer sasušit ih je tako passé i uostalom čitala sam u nekretninama da je loše je za feng shui, a skuhat ih ne mogu jer ja uglavnom kuvam kiseli kupus, a to ne ide baš s laticama nego s jabukama, ako se sjetiš ubacit.
no onda sam priželjkujući latice u kadi pomislila kako je to nevjerojatno prikladan način za upotrijebit dobivenu ružu.

pomislila sam kako šteta šta je prošlo valentinovo i kako sigurno neću dobit ružu još godinu dana, i kako je prošao osmi mart isto a ja nisam dobila ružu čije bi latice taman sad mogla stavit u kupku, ali sam se onda prisjetila da mi je marko za osmi mart dao knjigu i da bi mogla otkidavat stranice kako ih čitam i artistički ih puštat da plutaju po vodi (bonus kojeg sam se sad dosjetila je da bi ako bi bila osobito raspoložena mogla radit i brodiće). ali onda mi je bilo žao knjige pa sam odlučila pustit da plutaju one komplicirane teorijske na engleskom koje mi uporno daje stipe a ja mu kažem daj mi književnost a on mi onda donese neku kompliciranu no artističku teoriju pa me uvjerava da je to književnost.

koja li sam ličnikica bila! zanima me kako je moguće da sam došla do ovog trenutka, kako to da već nisam mrtva, kako to da me nije ubio meningitis, zgnječio brod na smrt, kako to da sam se probudila iz anestezije i da koliko znam ne umirem u ff brzini. mislite šta oćete, stvarno me nije nikakva briga ali meni je čudesno čudo kako sam preživila.
a sad vlada harmonija jer japanske grane šušću na obalnom vjetriću a sunce se igra s listićima svaki dan nanovo! kako je to utješno.
ako se ova konstelacija i vrati, JA se ne mogu s njom vratit nikad, pa makar se ponovili isti atomi i doživljaji. sad izvlačim mirnu količinu utjehe iz svoje krhke i prolazne neponovljivosti. ali ne, nipošto krhke. delikatne, da.
nema ničega ovde i istovremeno je sve tu, sve šta nam treba je tu.



moguće je da se, eto, sasvim slučajno, u beskonačnom ponavljanju kombinacija svemira ovaj život, ova konstelacija nikad ne ponove, sasvim slučajno. da se ovaj život nikad

(odrednica nikad, proteže li se ona manje, više il jednako u daljinu ko odrednica beskonačno? mislim da je krivo promišljat beskonačnost kao vremensku ili prostornu kategoriju koja ide u daljinu širi se van vidokruga i kruga zamislivosti. beskonačnost treba promišljat u jednoj točki, prostornovremenskoj il van svakog prostora i vremena ako je moguće. ona se širi i implodira u samu sebe i u njoj postoje sve opcije, čak i one koje nismo u stanju shvatit. recimo samo da je beskonačnost naprimjer 32dimenzionalna i da je mi ne možemo dokučit.
pa mene muči kako je to čovjeku dano da zamisli nešto kao šta je beskonačnost a onda mu se oduzme tj nije mu ni dana mogućnost da to nešto promisli i shvati do kraja. postoji li uopće (za nas) (ili: jel nam relevantna?) beskonačnost ako je ne možemo okusit?)

moguće je da se ovaj život nikad ne ponovi, jer ako se pojavnost kombinira po slučajnom uzorku moguće je, makar i u beskonačnom vremenu da se sasvim slučajno uvijek složi ista (u ovom slučaju neka ne-ova) konstelacija! i tako beskonačno.
ali šta meni znači šta se ova konstelacija možda nikad ne ponovi ako ja, ako se i ponovi, neću, makar bila ista ova ja, bit ista ova ja. samo sam sad ja koja sam sad.
iz: metafizička početnica

***

PREDAH:

u dva lijeva (van konkurncije po nekvaliteti) sitcoma recentne američke produkcije kojima sad imena ne znam a vrte se u nas žene su lijepe i njegovane te racionalne i sklone opraštanju, a muškarci ružni i pretili te nesmotreni i razmaženi. kako li ta kombinacija može bit duhovita? meni kao ženi je samo iritantna, kad ona na kraju njemu oprosti ono šta je zasrao i odu se mazit u krpe ona sva isfrizirana i utegnuta a on s trbušinom koja se prelijeva i masnom facom..brr! mogu doduše pretpostavit da bi muškarcima takva raspodjela psihofizičkih karakteristika bila privlačna, ali pobogu koji je postotak muškaraca među konzumentima sitcoma?
iz: sitcomi, sita sam vas

***

kad kao dijete prvi put vidimo roditelja u stranom nam, a njemu razvidno pripadajućem kontekstu (pripadajućem: po vidljivoj mu y udomaćenosti (pardonirajte francusku prijedložnu zamjenicu, hrvatski mi jezik, šta ću, nije bio dostatan)) (ili valja reć da oni pripadaju kontekstu? ne, ne, kontekst pripada njima), dakle, kad to vidimo, dođe do jednog u nizu pomaka u sistemu, koje radije nazivam škrgutom (to je kao ono kad ljuti ljudi u književnim ostvarenjima taru gornje zube o donje) a koji nam je, kao i svi škrguti, visoko informativan po naše psihoemocionalno sazrijevanje. to zato šta do tog trenutka mislimo kako nam roditelji u cijelosti pripadaju. a tad vidimo kako su oni puno više od onoga šta znamo o njima, i da nam ti dijelovi o kojima ništa ne znamo ni ne mogu pripadat. slijedom toga se nekako kao malo zaljubimo u njih i te neke njihove recimo aspekte nikako ne možemo dohvatit i zato cijeli život trčimo za njima. ali su aspekti zajebana stvorenjca koja se razbježe baš kad im se približimo toliko blizu da nam se učini da ćemo ih konačno sve ulovit u mrežu (za leptire, ili za male ribice; preferiram potonju jer sam njome lovila špare na muliću (neuspješno)).
iz: psihe analiza

***



jedan mi je dečko kad sam jednom plakala sjeo u krilo. nije mene posjeo u svoje krilo nego mi je sjeo u krilo dok sam sjedila u njegovoj fotelji i plakala i bila zaljubljena u njega koji je imao djevojku s kojom je navodno seks bio super a on je imao obrezan pénis. to je daleko najnenadjebivije tješenje koje sam ikad dobila, sve do prošlog tjedna. tojest to je i dalje najnenadjebivije tješenje (o kojem sam ljudima pričala al ga se niko još nije usudio ponovit (naravno da nije)), a ovo je bilo najnenadjebivije umirivanje. to umirivanje proizveo je marko tako da me gledao.

***

jel ljubavnik stvarno samo mene tako gleda? jel tako gleda još neke ili možda svake ljude i, kako bi ja to mogla provjerit? anketom?
gleda li me kao svoje prijašnje ljubavnike? smeta li mi to?
li se samo meni čini da me gleda nekako zato šta njegov pogled malo odskače od reprezentativnog uzorka s kojim sam imala priliku imat posla?
i ako da, je li to zato šta ja želim da mene on gleda drugačije? ovde se valja zaustavit jer je ovo vrlo sklisko i već viđeno.
mislim, čak mi uvježbani ljudi i žene ne uspijevamo uvijek razlučit svoju želju od stvarnosti tj točnije rečeno, stvarnost obojanu svojom željom od stvarnosti koja postoji nedotaknuta tj van moje želje
(dodatno je pitanje ne dal je spoznatljiva nego dal uopće postoji stvarnost van moje želje)
naputak za upotrebu:
nema. valjda samo treba distinkciju držat na umu.

***

učiti, samo učiti. ne uzdisati, ne misliti o pizdarijama.
mama

***

EPILOG:

u sitcomima je kamera/studijski gledatelj/tv gledatelj najčešće u poziciji koju u dnevnoj sobi zauzima tv. to znači da se sitcomi poigravaju pogledima i pozicijama ko velasquez na svojoj slavnoj slici las meninjas, čime mi odmah rastu u očima pa metem pod tepih sve šta sam o njima krivo rekla!
iz: sitcomi, sita sam vas

o dubine moje usamljenosti
ima li išta istodobno utješnije i uznemirujućije
od perspektive nove ljubavi?

jebite se u trokurac ako vas ne mogu zadovoljiti udžbenik iz filozofije
i životinjsko meso.

zar su jedino čime vas mogu ispuniti
prožvakani leševi uvijek novih ljubavnika?

tamni se uzduh nadvio nad mojim grudima i sivi
i tu mi prestaje inspiracije za trkeljanje
u ovoj tihoj noći
bez dna
bez dna kao i dubine moje usamljenosti.




uvod

noćas me muči više stvari, svima kojima prikrivam glavnu stvar koja me muči. kad sam bila malena imala sam zlatnosmeđu kosu; kad sam bila mlada, imala sam kožu zdrave breskve. nikad nisam imala penis, nedavno sam si pribavila pénis (falus?), al sam nedugo nakon privremeno izgubila zub pa opet imam manjak ekstremiteta, manjak na koji, ovaj put iz potrebe da me se ne shvati kao osobu koja ne drži do dentalne higijene već kao žrtvu opake prometne nesreće, opet neprestano ukazujem da bi ga time nekako simbolički umanjila, učinila ga prihvatljivim uvećavajući ga.

istiskujem si prišt, bolesna tijela, i mislim na našu gadnost i nesavršenost. volimo li upravo to jedni u drugima? u kolikoj je mjeri naša ljubav sažaljenje odnosno zasnovana na njemu? ili samo ženska ljubav (volila njome žena il muškarac?). ovo pitanje me ne vodi nikud.

/nešto kasnije/ ipak me vodi.
zanimljivo je kako mislim da ne mogu (romantično) volit nesavršene ljude, a opet, naravno da su svi nesavršeni i da kad smo zaljubljeni to ne vidimo (makar nam bilo razvidno) pa se zato i možemo zaljubit. a još jedan opet, kad volim, volim do zadnje nesavršenosti koju volim i više od savršenosti jer su savršenosti, makar su tako rijetke i time vanprosječne, ustvari dosadne prosječnosti, a nesavršenstva jesu mjesta puknuća na kojima se lomimo mi i osoba tj naš pogled na osobu, to su mjesta kroz koja onda proviruje prava poslastica koju onda možemo sladostrasno oblizivat, a koja nije jastvo koje ne postoji pa stoga ne znam šta je. kad je riječ o mojim vlastitim nesavršenostima, naravno da mi idu na živce, ali su mi zdrobljeni i skrpani zub ili razrezani i krivo skrpani prst, a možda čisto jer su svojom defektnošću privlačili više moje pažnje, postali prisniji dijelovi mene od onih normalnih, dijelovi koje stalno i aktivno želim odrezat znajući istovremeno da ću ako odrežem defektan dio sebe izgubit više nego ako odrežem zdravi.

čitam o ženinom manjku i o tome kako muškarac može želit nadomjestit ga al se prestraši čim zaključi da se on i pretvorio u pravi nadomjestak, u ono šta će njoj falit ako on ode. pa onda i ode. ako mi manjak neprestano treba bit nešto drugo da bi partneru ostala napeta, šta drugo da to bude? šta da odaberem? to ne smije bit njegov penis, što li? moj penis? ali on mi ne fali, njega sam si nekako pribavila pribavivši strap on, ženu, i asocijaciju koja određenom krugu ljudi s riječi pénis teče izravno do mene.

uostalom, odite svi, ne trebam nikog osim onog (one) koji će doć i govorit umjesto mene. proturječit mi i znat šta mislim i želim bolje od mene (ovo se željki m. ne bi svidilo) (ali pazi ti te zanimljive želje da sam nadvladana partnerom (nije to nešto isključivo moje, to je prije nešto isključivo žensko - prijateljica mi je u mladosti prišapnula kako jako želi da je neko siluje (nezgodan, pa i nemogući položaj želje)). očituje li se u tome želja da se lišim odgovornosti, da se stavim (ponovo?) u položaj djeteta naspram, hm, oca? ili je na stvari jednostavno lijenost? ili, o teška srca ovo pišem, bio(haha)logija?)

(digresija: moj dida sa šolte je jučer rekao sve je priroda. iako on nije na problem gledao s teretom dr-humanističke znanosti na leđima. no doduše, da ima ikakav uvid u dr-humanističke (godinama sam prelijena da zapamtim disktinkciju (ne sumnjam da će me neko u komentarima informirat)) znanosti, rekao bi upravo suprotno, naravno.)

znam djevojaka i djevojaka (uključujući sebe) koje napaljuje podređenost u seksu (no većina (pa tako ni ja)(o kako lažem) to ne bi priznala jer nije politički moderno)).

a ipak, s tim usporedo imam (ne mogu reć s tim se bori ili tome se suprotstavlja jer to jednostavno nije istina) majčinski (oh kako želim stavit riječ princip) nagon (oh kvragu, bolje bi figurao princip), ali on je tu više iz ljubavnikove (prijateljeve) nego moje potrebe. moja je potreba da dođeš i uzmeš me. tvoja je potreba, ili je tako čitam pa je to ustvari moja potreba (vis-à-vis tebe, dok je prva ustvari samo vis-à-vis mene), da te privijem na grudi, u potpunosti prihvatim, i utješim.


prvo poglavlje

zaljubljenost vs (romantična*) ljubav

(kako je ovo internet, fusnota najbolje funkcionira kao hipertekst s kojim se sad neću zajebavat nego ću to odma sredit tu: *kad kažem romantična, a kažem upravo romantična jer sam to negdi pokupila, mislim na ljubav dvaju partnera koji se ljube i seksaju i vjerojatno su nekad bili a možda su još uvijek, zaljubljeni. ovo sa zaljubljenošću uzmite uvjetno jer ću to možda, ako tekst krene u tom smjeru u daljnjem njemu, pobit)

zapitajte se (ponovo): želite li jače da vas neko (nek neko bude apstraktan i uzmimo da nam je privlačan) postojano (romantično) voli ili da je ludo zaljubljen u vas? želite li to istovremeno, je li moguće to dobit istovremeno, dal prvo može samo slijedit drugo, dal drugo uopće može slijedit iza prvoga, dal želite nešto u određenoj fazi života, dal ne želite da vam se nešto više nikad ne desi, dal je moguće istovremeno imat oboje s dvije ili više osoba, i zašto nas je naša kultura (ne mogu napisat ovu i srodne riječi bez poriva da joj se istovremeno nekako izrugam) naučila da nije u redu imat istodobno dvoje od toga, istovrsno il ne, s različitim osobama, i koliko se to upisalo u nas da to vanjsko pravilo tumačimo kao naše osobno ograničenje? koja je naša računica u monogamiji i vjernosti? reciprocitet (je li on time zajamčen)? moralni zakon u nama? il je u pitanju samo društvena inercija? hoće li ih neko ikad ponudit meni i hoću li ih ja ikad poželit ponudit nekome?

(volila bi napravit intervju s mojim prijanom, filozofom iz barbana i ako sam dobro razumila, budućim teatrološkim teoretičarom tijela, kojeg ćemo zaštititi imenom ogranak pulić, koji se kleo u poligamiju dok nije ogrezao u monogamnu ljubav (možda se i dalje kune u poligamiju al sad je u poziciji u kojoj mu se na takvu opasku smijemo punopravno nasmijat - ili ne? molim ogranka da se javi čitateljstvu da svoju viziju ovog široko postavljenog problema))

koji je od ta dva osjećaja dragocjeniji, željeniji, pozitivno vrednovaniji? moja draga baba seja, kao i moja pokojna baba zlata, bi sigurno rekle da je bolje da između mene i mladića duboka i sigurna ljubav, dok bi moja prijateljica iz mladosti ana ml. zacijelo tražila intenzivan doživljaj zaljubljenosti kojeg bi pak moj prijatelj i budući slavni teoretičar stipe okarakterizirao kao nepotrebnu pomutnju koja ti samo zamagli percepciju i dovuče nepotrebne probleme. prijateljice će radosno i dijelom ljubomorno kliktat čuvši prijateljičinu priču o nevjerojatno intenzivnoj i uzbudljivoj ljubavnoj događajnosti, al će bit sigurne da će milenin brak biti dobar jer se ona i muž čini se duboko i postojano vole.

dal zaljubljenost uvijek nužno uskoro prestaje (pa makar smrću romea il lea dikaprija)

(izuzimam stanine roditelje - njena mama tvrdi da joj se i nakon dvadesetak i nešto godina braka i dalje noge odsiku kad vidi muža. ima takvih slučajeva, rijetki su i sanjam da budem jedna od njih (trudeći se istovremeno da ne sanjam da budem jedna od njih jer su male šanse da mi se to dogodi (kažem dogodi jer je sudaranje partnera na ovoj velikoj zemlji i u ovoj konstelaciji u kojoj je svaki udah raskrsnica na kojoj možemo krenit minimalno dvama putevima, stvar puke pukcate slučajnosti)))

i dal je moguće da romantična ljubav potraje nekoliko desetaka godina, onoliko koliko ćemo potrajat i mi, a kad bismo mi mogli potrajat beskonačno, bi li takva ljubav (ne mislim na prijateljsku) mogla potrajat beskonačno?

kako je jalova ova podjela. vidim to.


drugo poglavlje

cijelo vrijeme želim da se neko do grla zaljubi u mene, znajući da u tome nema ni kruha ni sreće i trebajući istovremeno ljubav ljubav ljubav.