Rusulica

koja li sam ličnikica bila! zanima me kako je moguće da sam došla do ovog trenutka, kako to da već nisam mrtva, kako to da me nije ubio meningitis, zgnječio brod na smrt, kako to da sam se probudila iz anestezije i da koliko znam ne umirem u ff brzini. mislite šta oćete, stvarno me nije nikakva briga ali meni je čudesno čudo kako sam preživila.
a sad vlada harmonija jer japanske grane šušću na obalnom vjetriću a sunce se igra s listićima svaki dan nanovo! kako je to utješno.
ako se ova konstelacija i vrati, JA se ne mogu s njom vratit nikad, pa makar se ponovili isti atomi i doživljaji. sad izvlačim mirnu količinu utjehe iz svoje krhke i prolazne neponovljivosti. ali ne, nipošto krhke. delikatne, da.
nema ničega ovde i istovremeno je sve tu, sve šta nam treba je tu.



moguće je da se, eto, sasvim slučajno, u beskonačnom ponavljanju kombinacija svemira ovaj život, ova konstelacija nikad ne ponove, sasvim slučajno. da se ovaj život nikad

(odrednica nikad, proteže li se ona manje, više il jednako u daljinu ko odrednica beskonačno? mislim da je krivo promišljat beskonačnost kao vremensku ili prostornu kategoriju koja ide u daljinu širi se van vidokruga i kruga zamislivosti. beskonačnost treba promišljat u jednoj točki, prostornovremenskoj il van svakog prostora i vremena ako je moguće. ona se širi i implodira u samu sebe i u njoj postoje sve opcije, čak i one koje nismo u stanju shvatit. recimo samo da je beskonačnost naprimjer 32dimenzionalna i da je mi ne možemo dokučit.
pa mene muči kako je to čovjeku dano da zamisli nešto kao šta je beskonačnost a onda mu se oduzme tj nije mu ni dana mogućnost da to nešto promisli i shvati do kraja. postoji li uopće (za nas) (ili: jel nam relevantna?) beskonačnost ako je ne možemo okusit?)

moguće je da se ovaj život nikad ne ponovi, jer ako se pojavnost kombinira po slučajnom uzorku moguće je, makar i u beskonačnom vremenu da se sasvim slučajno uvijek složi ista (u ovom slučaju neka ne-ova) konstelacija! i tako beskonačno.
ali šta meni znači šta se ova konstelacija možda nikad ne ponovi ako ja, ako se i ponovi, neću, makar bila ista ova ja, bit ista ova ja. samo sam sad ja koja sam sad.
iz: metafizička početnica

***

PREDAH:

u dva lijeva (van konkurncije po nekvaliteti) sitcoma recentne američke produkcije kojima sad imena ne znam a vrte se u nas žene su lijepe i njegovane te racionalne i sklone opraštanju, a muškarci ružni i pretili te nesmotreni i razmaženi. kako li ta kombinacija može bit duhovita? meni kao ženi je samo iritantna, kad ona na kraju njemu oprosti ono šta je zasrao i odu se mazit u krpe ona sva isfrizirana i utegnuta a on s trbušinom koja se prelijeva i masnom facom..brr! mogu doduše pretpostavit da bi muškarcima takva raspodjela psihofizičkih karakteristika bila privlačna, ali pobogu koji je postotak muškaraca među konzumentima sitcoma?
iz: sitcomi, sita sam vas

***

kad kao dijete prvi put vidimo roditelja u stranom nam, a njemu razvidno pripadajućem kontekstu (pripadajućem: po vidljivoj mu y udomaćenosti (pardonirajte francusku prijedložnu zamjenicu, hrvatski mi jezik, šta ću, nije bio dostatan)) (ili valja reć da oni pripadaju kontekstu? ne, ne, kontekst pripada njima), dakle, kad to vidimo, dođe do jednog u nizu pomaka u sistemu, koje radije nazivam škrgutom (to je kao ono kad ljuti ljudi u književnim ostvarenjima taru gornje zube o donje) a koji nam je, kao i svi škrguti, visoko informativan po naše psihoemocionalno sazrijevanje. to zato šta do tog trenutka mislimo kako nam roditelji u cijelosti pripadaju. a tad vidimo kako su oni puno više od onoga šta znamo o njima, i da nam ti dijelovi o kojima ništa ne znamo ni ne mogu pripadat. slijedom toga se nekako kao malo zaljubimo u njih i te neke njihove recimo aspekte nikako ne možemo dohvatit i zato cijeli život trčimo za njima. ali su aspekti zajebana stvorenjca koja se razbježe baš kad im se približimo toliko blizu da nam se učini da ćemo ih konačno sve ulovit u mrežu (za leptire, ili za male ribice; preferiram potonju jer sam njome lovila špare na muliću (neuspješno)).
iz: psihe analiza

***



jedan mi je dečko kad sam jednom plakala sjeo u krilo. nije mene posjeo u svoje krilo nego mi je sjeo u krilo dok sam sjedila u njegovoj fotelji i plakala i bila zaljubljena u njega koji je imao djevojku s kojom je navodno seks bio super a on je imao obrezan pénis. to je daleko najnenadjebivije tješenje koje sam ikad dobila, sve do prošlog tjedna. tojest to je i dalje najnenadjebivije tješenje (o kojem sam ljudima pričala al ga se niko još nije usudio ponovit (naravno da nije)), a ovo je bilo najnenadjebivije umirivanje. to umirivanje proizveo je marko tako da me gledao.

***

jel ljubavnik stvarno samo mene tako gleda? jel tako gleda još neke ili možda svake ljude i, kako bi ja to mogla provjerit? anketom?
gleda li me kao svoje prijašnje ljubavnike? smeta li mi to?
li se samo meni čini da me gleda nekako zato šta njegov pogled malo odskače od reprezentativnog uzorka s kojim sam imala priliku imat posla?
i ako da, je li to zato šta ja želim da mene on gleda drugačije? ovde se valja zaustavit jer je ovo vrlo sklisko i već viđeno.
mislim, čak mi uvježbani ljudi i žene ne uspijevamo uvijek razlučit svoju želju od stvarnosti tj točnije rečeno, stvarnost obojanu svojom željom od stvarnosti koja postoji nedotaknuta tj van moje želje
(dodatno je pitanje ne dal je spoznatljiva nego dal uopće postoji stvarnost van moje želje)
naputak za upotrebu:
nema. valjda samo treba distinkciju držat na umu.

***

učiti, samo učiti. ne uzdisati, ne misliti o pizdarijama.
mama

***

EPILOG:

u sitcomima je kamera/studijski gledatelj/tv gledatelj najčešće u poziciji koju u dnevnoj sobi zauzima tv. to znači da se sitcomi poigravaju pogledima i pozicijama ko velasquez na svojoj slavnoj slici las meninjas, čime mi odmah rastu u očima pa metem pod tepih sve šta sam o njima krivo rekla!
iz: sitcomi, sita sam vas