Rusulica

o dubine moje usamljenosti
ima li išta istodobno utješnije i uznemirujućije
od perspektive nove ljubavi?

jebite se u trokurac ako vas ne mogu zadovoljiti udžbenik iz filozofije
i životinjsko meso.

zar su jedino čime vas mogu ispuniti
prožvakani leševi uvijek novih ljubavnika?

tamni se uzduh nadvio nad mojim grudima i sivi
i tu mi prestaje inspiracije za trkeljanje
u ovoj tihoj noći
bez dna
bez dna kao i dubine moje usamljenosti.




uvod

noćas me muči više stvari, svima kojima prikrivam glavnu stvar koja me muči. kad sam bila malena imala sam zlatnosmeđu kosu; kad sam bila mlada, imala sam kožu zdrave breskve. nikad nisam imala penis, nedavno sam si pribavila pénis (falus?), al sam nedugo nakon privremeno izgubila zub pa opet imam manjak ekstremiteta, manjak na koji, ovaj put iz potrebe da me se ne shvati kao osobu koja ne drži do dentalne higijene već kao žrtvu opake prometne nesreće, opet neprestano ukazujem da bi ga time nekako simbolički umanjila, učinila ga prihvatljivim uvećavajući ga.

istiskujem si prišt, bolesna tijela, i mislim na našu gadnost i nesavršenost. volimo li upravo to jedni u drugima? u kolikoj je mjeri naša ljubav sažaljenje odnosno zasnovana na njemu? ili samo ženska ljubav (volila njome žena il muškarac?). ovo pitanje me ne vodi nikud.

/nešto kasnije/ ipak me vodi.
zanimljivo je kako mislim da ne mogu (romantično) volit nesavršene ljude, a opet, naravno da su svi nesavršeni i da kad smo zaljubljeni to ne vidimo (makar nam bilo razvidno) pa se zato i možemo zaljubit. a još jedan opet, kad volim, volim do zadnje nesavršenosti koju volim i više od savršenosti jer su savršenosti, makar su tako rijetke i time vanprosječne, ustvari dosadne prosječnosti, a nesavršenstva jesu mjesta puknuća na kojima se lomimo mi i osoba tj naš pogled na osobu, to su mjesta kroz koja onda proviruje prava poslastica koju onda možemo sladostrasno oblizivat, a koja nije jastvo koje ne postoji pa stoga ne znam šta je. kad je riječ o mojim vlastitim nesavršenostima, naravno da mi idu na živce, ali su mi zdrobljeni i skrpani zub ili razrezani i krivo skrpani prst, a možda čisto jer su svojom defektnošću privlačili više moje pažnje, postali prisniji dijelovi mene od onih normalnih, dijelovi koje stalno i aktivno želim odrezat znajući istovremeno da ću ako odrežem defektan dio sebe izgubit više nego ako odrežem zdravi.

čitam o ženinom manjku i o tome kako muškarac može želit nadomjestit ga al se prestraši čim zaključi da se on i pretvorio u pravi nadomjestak, u ono šta će njoj falit ako on ode. pa onda i ode. ako mi manjak neprestano treba bit nešto drugo da bi partneru ostala napeta, šta drugo da to bude? šta da odaberem? to ne smije bit njegov penis, što li? moj penis? ali on mi ne fali, njega sam si nekako pribavila pribavivši strap on, ženu, i asocijaciju koja određenom krugu ljudi s riječi pénis teče izravno do mene.

uostalom, odite svi, ne trebam nikog osim onog (one) koji će doć i govorit umjesto mene. proturječit mi i znat šta mislim i želim bolje od mene (ovo se željki m. ne bi svidilo) (ali pazi ti te zanimljive želje da sam nadvladana partnerom (nije to nešto isključivo moje, to je prije nešto isključivo žensko - prijateljica mi je u mladosti prišapnula kako jako želi da je neko siluje (nezgodan, pa i nemogući položaj želje)). očituje li se u tome želja da se lišim odgovornosti, da se stavim (ponovo?) u položaj djeteta naspram, hm, oca? ili je na stvari jednostavno lijenost? ili, o teška srca ovo pišem, bio(haha)logija?)

(digresija: moj dida sa šolte je jučer rekao sve je priroda. iako on nije na problem gledao s teretom dr-humanističke znanosti na leđima. no doduše, da ima ikakav uvid u dr-humanističke (godinama sam prelijena da zapamtim disktinkciju (ne sumnjam da će me neko u komentarima informirat)) znanosti, rekao bi upravo suprotno, naravno.)

znam djevojaka i djevojaka (uključujući sebe) koje napaljuje podređenost u seksu (no većina (pa tako ni ja)(o kako lažem) to ne bi priznala jer nije politički moderno)).

a ipak, s tim usporedo imam (ne mogu reć s tim se bori ili tome se suprotstavlja jer to jednostavno nije istina) majčinski (oh kako želim stavit riječ princip) nagon (oh kvragu, bolje bi figurao princip), ali on je tu više iz ljubavnikove (prijateljeve) nego moje potrebe. moja je potreba da dođeš i uzmeš me. tvoja je potreba, ili je tako čitam pa je to ustvari moja potreba (vis-à-vis tebe, dok je prva ustvari samo vis-à-vis mene), da te privijem na grudi, u potpunosti prihvatim, i utješim.


prvo poglavlje

zaljubljenost vs (romantična*) ljubav

(kako je ovo internet, fusnota najbolje funkcionira kao hipertekst s kojim se sad neću zajebavat nego ću to odma sredit tu: *kad kažem romantična, a kažem upravo romantična jer sam to negdi pokupila, mislim na ljubav dvaju partnera koji se ljube i seksaju i vjerojatno su nekad bili a možda su još uvijek, zaljubljeni. ovo sa zaljubljenošću uzmite uvjetno jer ću to možda, ako tekst krene u tom smjeru u daljnjem njemu, pobit)

zapitajte se (ponovo): želite li jače da vas neko (nek neko bude apstraktan i uzmimo da nam je privlačan) postojano (romantično) voli ili da je ludo zaljubljen u vas? želite li to istovremeno, je li moguće to dobit istovremeno, dal prvo može samo slijedit drugo, dal drugo uopće može slijedit iza prvoga, dal želite nešto u određenoj fazi života, dal ne želite da vam se nešto više nikad ne desi, dal je moguće istovremeno imat oboje s dvije ili više osoba, i zašto nas je naša kultura (ne mogu napisat ovu i srodne riječi bez poriva da joj se istovremeno nekako izrugam) naučila da nije u redu imat istodobno dvoje od toga, istovrsno il ne, s različitim osobama, i koliko se to upisalo u nas da to vanjsko pravilo tumačimo kao naše osobno ograničenje? koja je naša računica u monogamiji i vjernosti? reciprocitet (je li on time zajamčen)? moralni zakon u nama? il je u pitanju samo društvena inercija? hoće li ih neko ikad ponudit meni i hoću li ih ja ikad poželit ponudit nekome?

(volila bi napravit intervju s mojim prijanom, filozofom iz barbana i ako sam dobro razumila, budućim teatrološkim teoretičarom tijela, kojeg ćemo zaštititi imenom ogranak pulić, koji se kleo u poligamiju dok nije ogrezao u monogamnu ljubav (možda se i dalje kune u poligamiju al sad je u poziciji u kojoj mu se na takvu opasku smijemo punopravno nasmijat - ili ne? molim ogranka da se javi čitateljstvu da svoju viziju ovog široko postavljenog problema))

koji je od ta dva osjećaja dragocjeniji, željeniji, pozitivno vrednovaniji? moja draga baba seja, kao i moja pokojna baba zlata, bi sigurno rekle da je bolje da između mene i mladića duboka i sigurna ljubav, dok bi moja prijateljica iz mladosti ana ml. zacijelo tražila intenzivan doživljaj zaljubljenosti kojeg bi pak moj prijatelj i budući slavni teoretičar stipe okarakterizirao kao nepotrebnu pomutnju koja ti samo zamagli percepciju i dovuče nepotrebne probleme. prijateljice će radosno i dijelom ljubomorno kliktat čuvši prijateljičinu priču o nevjerojatno intenzivnoj i uzbudljivoj ljubavnoj događajnosti, al će bit sigurne da će milenin brak biti dobar jer se ona i muž čini se duboko i postojano vole.

dal zaljubljenost uvijek nužno uskoro prestaje (pa makar smrću romea il lea dikaprija)

(izuzimam stanine roditelje - njena mama tvrdi da joj se i nakon dvadesetak i nešto godina braka i dalje noge odsiku kad vidi muža. ima takvih slučajeva, rijetki su i sanjam da budem jedna od njih (trudeći se istovremeno da ne sanjam da budem jedna od njih jer su male šanse da mi se to dogodi (kažem dogodi jer je sudaranje partnera na ovoj velikoj zemlji i u ovoj konstelaciji u kojoj je svaki udah raskrsnica na kojoj možemo krenit minimalno dvama putevima, stvar puke pukcate slučajnosti)))

i dal je moguće da romantična ljubav potraje nekoliko desetaka godina, onoliko koliko ćemo potrajat i mi, a kad bismo mi mogli potrajat beskonačno, bi li takva ljubav (ne mislim na prijateljsku) mogla potrajat beskonačno?

kako je jalova ova podjela. vidim to.


drugo poglavlje

cijelo vrijeme želim da se neko do grla zaljubi u mene, znajući da u tome nema ni kruha ni sreće i trebajući istovremeno ljubav ljubav ljubav.