Rusulica

it doesnt matter if i lose you now/ i already feel as hollow as a bone
neka od instanci




ph mislav

ne volim se rukovati s ljudima. to je zato šta mi se većma gade, osim kad mi se sviđaju, ali s tima se rijetko rukujem već se ljubim. želim, nekako se ustalilo da to mogu reći u indikativu, a voljeti bih morala u kondicionalu očito a to mi ne bi puno pomoglo jer čini od mene učtiva i subjekta spremnog na odustanak od zahtjeva, pa zato želim, da nešto od one fine plemenske sf fantasy postapocalyptic kulture u kojoj se dobronamjerni ljudi pozdravljaju pokazivanjem dlana u kojem nema oružja odrazi i na našoj kulturi, točnije ne nešto nego taj konkretan detalj. mjesec je doživljavao djelomičnu pomrčinu a meni nije bilo jasno ako je sad to naša sjena na njemu suncem, čije su onda one nevidljivosti u njegovim fazama i čime (prilično je izvjesno suncem također) jer uvijek sam nekako smatrala da su isto naše.

autor je autorica i sjedi na podu za laptopom sa zalihom od osam čungalungi, kupljen okrugli broj dvije požvakane na plaži. osjeća dužnost da piše pa je sjela pisati. pripovjedač je meta, homo pa čak i autodijegetička pripovjedačica koja si osjeća nedostatak pénisa i želju i nagnuće da pripovijeda. njeni se roditelji, tvrdi majka koja kaže da su to očekivali, nisu radovali kad je prohodala. lik nema ženskog roda i mlada je a umorna žena, umora koji je konačno i pomalo spektakularno umorio i zadnju zamisao o hinjenu neumora. ona kao da je mrtva, ali joj to niko nije rekao nego sam morala sama dokučiti, a sad sam dokučila. osjećaj je kao kad se počneš utapati tek u trenu kad shvatiš da plivaš bach hesse coelho rečenica.

danas sam se morala rukovati s puno ljudi. kasnije sam s njima jela hranu, ljudima, ne rukama, njih sam valjda opsesivna oprala i bilo bi bez prijedloga, i prisjećala se kako volim jesti hranu rukama kojima je dirala njegovo spolovilo. odlučila je za slučaj potrebe ako ne bi mogla odabrati među mladićima reći svakom da joj naskompilira miks pa bi vidila. nedavno se njen prijatelj slučajnošću pitao, ali i ona se pitala nešto ranije i pomislila je kako joj neće vjerovati, dolaskom plejera s integriranom memorijom (konačno je to taj naziv) u društvo o problemu snimanja mikseva jer sviđa joj se to šta je naglasak ovaj put na sadržaju jer se daruje uglavnom i najčešće na nekom isključivo kurirskom mediju a pitanje je, jer nije unificirano niti je medij opsegom ograničen kao nekada, kolika je dužina miksa pristojna i estetski najprihvatljivija i ovisi li to o prilici. uronila je po običaju prst u tećicu da provjeri je li mlijeko zagrijano i došla do toga da živimo doživotno, što me je učinilo ponosnom iako sam naravno znala da je do te zgodnoće došlo njih puno prije mene.

na televiziji sam gledala nešto za domaćice gdje su usporedili odvajanje od voljene osobe s odvajanjem bradavice, ili sam to pročitala, ili je neko spomenuo, u svakom slučaju, mislim da je ipak bila humoristična serija, u svakom slučaju mislim da je to još jedna pametna mudrost, inače ih skupljam u seriji sestre, koja nam kazuje kako odvajanje boli jer smo toliko srasli s nekim da je opna na mjestu dodira nestala pa kad se odvojimo ostane otvor, rana, ili pleonastička otvorena rana, nisam doktorica ali ispravite me, zatvorena rana, molim? ispravak blesačo ima zatvorenih rana naprimjer na duši, i nije stvar u tome jesil je (osobu)/ga (nekoga) recimo volio ili ti je išla na živce kao bradavica, iako se moram odmah ispraviti jer iako joj deformirani prst ide na živce u maniri bradavice, toliko već tihuje nad njim, pokušava ga ispraviti, tjera najboljeg prijatelja da ga pokušava ispraviti, mašta o tome da ga izrezucka, mašta o nenadanom bogatstvu koje će joj omogućiti da ga operira, izmišlja zdravstvene poteškoće s njim ne bi li joj hzzo platio operaciju, jer iako toliko to redom pa i puno više, meni je taj prst nakon šta sam toliko emocija uložila u njega draži od ikojeg drugog i najviše bi izgubila upravo ako mi baš upravo njega odreže slučajno neka pila.

ph mislav