Rusulica

ja bin se stija osjećat izgubljen ko u ameriki, al se osjećan izgubljeno u hrvatskoj.
goran



stipe: leonardo ne čita marxa.
sana: ozbiljno? idem mu to sad reć.
stipe: pa zna on to!


***


kad glavni upravitelj dođe u hrvatsku provjeravati naše direktore, onda mu ja huham kavu jer sam za to po više čimbenika podobna. on je srdačan, nabaci koju duhovitu primjedbu i pjevuši po odlasku na i izlasku sa toaleta. zbog tog sam pjevušenja nekako, vrlo čudnovato, osjetila kao da on polaže seksualno pravo na mene, kao uostalom i na sve zaposlenike firme. i koliko god, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, znala da je to potpuno luda, pa time i jako zanimljiva pomisao, toliko, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, vjerujem da je ona u nečemu ipak utemeljena.

iz: rad; pograničja zdravog razuma


***


imam mladića koji puno radi pa nema kad čistiti životni prostor pa je, kako mu to prihodi dopuštaju, odlučio unajmiti ženu (da, ženu, ni meni ne pada na pamet reć muškarca iako mi dakako padne na pamet) da to radi namjesto njega. ali on ima onaj problem koji ima i moja babasejka. srami se dovest ženu da mu čisti stan, ako je ovaj prljav. ko šta babasejka neće dovest ženu da joj očisti apartmane ako ih ona prvo malo ne mane. stoga će to prije oni malo sredit. a kako je babasejka stara i nemoćna, a mladić puno radi pa nema kad, babini apartmani i mladićev životni prostor su najebali.

iz: na tragu tautologije


***


sana: i onda mi je leo reko da ja nisam proleterka nego oni u lici.
stipe: ma, leo!
sana: ali u pravu je.
stipe: svi koji se prodaju za rad su to.
sana: pa svi prodaju svoj rad.
stipe: ali sredstva za proizvodnju!
sana: onda mali poduzetnici jedini među proleterima nisu proleteri? ja mislim da su baš oni proleteri. jer država je vlasnik pravila proizvodnje. to nisu sredstva, al su u istoj kategoriji. bar ako razmišljam ovako... umjetnički.


***


kako možemo znati gori li svjetlo u frižideru kad zatvorimo vrata? (ne, ne tako da unutra zatvorimo kameru, jer onda nećemo znati gori li svjetlo u frižideru kad ne snima kamera.) pa nađimo načina da se zatvorimo u frižider!
iako, bi li gorilo da mi nismo u frižideru?

iz: zen budizam na zapadu


***


često razmišljam o tome kako bi uslijed ove težine, nepodnošljivosti, razočaranosti, usamljenosti i tuge bilo olakšanje za promjenu ne-biti, a kako sam draga i korektna, i više ne onako patetična kao prije, ne estetiziram svoje zadnje trenutke, riječi ili ljude, već o tome šta bi sve bilo u redu i valjano napraviti prije nego odem.
pravovremeno dati otkaz, zavoriti račune i sve dokumente postaviti na vidljivo mjesto, kao i sve šifre za sve akaunte, primjerice za domenu, otkazati stan, darovati imovinu ili je bar maksimalno minimizirati.
a onda sam, tragom svoje davne odluke da ću se, kad se odlučim ubiti, neubiti, i umjesto toga ostavit sve, ukrcat se i otić na neke atole ili tako negdje, di su isto šanse velike da ću umrit od skitalačke prljavštine i generalne neimaštine, ali ću bar još nešto doživit a osim toga sam zaključila, kad sam poslala život kvragu, da bi bilo najbolje i u ovom scenariju s predradnjama za samoubojstvo postupiti istovjetno: kad si pripremim odlazak i odriješim se koliko je to moguće vezanosti uz sve, onda ću i otići.

dijelom ovo ima veze s onim klasičnim samoubojstvenim materijalnim čišćenjem svojih tragova ovdje, dal kako bi te šta manje toga vezivalo uz svijet (i da li to zato šta ne želiš s njim imati posla ili zato što je tada lakše otić), dal jer ti svijet sve manje znači. ali ipak nisam čula za ovoliko uviđavne samoubojice.

iz: branding identiteta; nebo nad berlinom, zemlja nadamnom


***


sana: dobro jutro, proleteri.
goran: jes, i džezeri anke.
sana: ja stalno serem da sam proleterka pa sam to rekla leonardu a on mi je ne svisoka i bez sarkazma skroz mirno reko nisi ti proleterka, oni šta oru po lici su proleteri. jerbo ja uspijem stvorit svojim radom krov nad glavom i tak. ali šta ja znam, stipe pak kaže da nemam sredstva za proizvodnju, pa..
goran: ne, vidiš pogrijšija je, a i stipe anke.
sana: kako onda ide?
goran: oni u liki nisu proleteri, oni u končaru, moji drugari koji rade 26 dana na misec za 1600 kn su proleteri jer nimaju ni sredstava a bogami si osim parizera ne moru osigurat nič. a ovo ča stipe veli vrijedi za 19 st. nisan siguran da je i sada. u lici su seljaci, kulaci.
sana: aha, da, ovi u lici imaju zemlju, motiku i sjeme.
goran: točno.
sana: a šta su kulaci?
goran: kulaci su bili seljaci u sssr-u koji su imali to pa ih je lenjin malo razvlastija.
sana: kako razvlastija? oduzea im je sjeme?
goran: oduzeja im sve.
sana: pa su onda postali proleteri. možda je lenjinu falilo proletera!
goran: je, tribalo je zemlju industrijalizirat, a ko će u tvornice neg proleteri.
sana: i šta onda vrijedi sada?
goran: sad vrijedi nekaj komplicirano, mislav to zna konstruktivno objasnit: disperzija vlasničkih struktura: nema više nužno debelih starih bogatih bankara koji svime upravljaju - sad su to ljigavci u japi odijelima.
sana: zar nije svejedno jesul japiji il debeljci bankari ako drže sredstva za proizvodnju? aha, japiji ne drže, ali upravljaju njima. ali šta ćeš prerađivat u tvornici ako nemaš seljaka da proizvode sirovine?
goran: kamen, mramor i željezo, ne?
sana: aha, a šta će proleteri jest?
goran: nikaj, zato se i umiralo tako uspješno. al s osmijehon i vjeron u neuzaludnost žrtve.