vozila sam se doma na bicikli i usporila optimalno za filmski kadar vožena
kamera idemo na ladanje breze
ili neko bjelogorično sranje pirkalo je
u visini na vjetriću i nadvisivalo cestu koja bi se u filmu zvala aleja i do te mjere sam savršeno izvela repliku da više nije bilo riječ o kiču već je savšenstvo izvedbe oslobodilo sliku i bilo je jako lijepo a ja sam pomislila kako ne bi uopće vidila tu sliku da je nisu odredile tisuće filmskih slika koje sam pogledala i kako (su me dobro učili da) film ne prikazuje stvarnost* već stvarnost prikazuje film.

iz: pogled kroz medij - medijalizacija pogleda

Ich freue mich sehr auf morgen. Der Samstag ist für mich der schönste Tag der Woche:-)
(dosta strahujem sa samom sobom od sutrašnjice. samotan dan je za mene najslađi dan na svijetu.)


baš sam te tila ovih minuta nazvat, razmišljam o odlasku i rasplakala sam se kad sam zamislila kako će izgledat kad te vidim nakon dvi godine, s ditetom il nečim. u kurcu sam večeras, ali više raspadnuta na dijelove nego razbijena nepovratno. to možda znači više toga, možda samo dobro zvuči, i svakako sam to ukrala jednom pjesniku, ali ja znam da znači da se sad krećem preslagivat, i da može bit i malo lošije, ko šta kaže irena, ali će u svakom slučaju bit drukčije. ali ne virujem, uopće niti malo ne virujem ni u jednom trenutku da će ikad zapravo bit lošije. to i tebi želim, da se tako dobro presložiš da kad me za dvi, tri godine dočekaš na nekom boktepitakojem europskom aerodromu kad budem dolijetala iz boktepitakuda, budeš mladi čovjek na čijem si sad, pardon, tragu.
jako sam ponosna na tebe i mislim da si krasna osoba, i to misle i mnogi drugi, puno njih mi je to reklo u zadnje vrijeme.
za praktične stvari ćemo se snać sta god bilo i kad god bilo,
a za nepraktične - e pa, inače nisam nužno pobornik toga da ih se riješimo, jer u njima ima nešto romantično i prkosno zeznuto, ko s onim stolićem koji sam s one dvi luđakinje nosila u motovun, ali svakako pozdravljam tvoje raskrštavanje s jednom od njih, ako je do toga zaista došlo. imamo važnijih stvari za bavit se sa, pobogu.
volim te.
(iz: pisma sestri)







alora, iđem spavat. do sutra i skajpa nekog budućeg, spi mirno, snatreć o dečkima koji nank ne postoje i avionima koji imaju veći airbag od samog aviona tak da kad padaju da te samo uljuljkaju u mekano.
goran

- sana
- sanO!
- pa ne vociram te, samo izgovaram tvoje ime.
- nema samo izgovaranja mog imena. nema ni samo izgovaranja imena. izgovaranje imena je zazivanje.




kako intimu dijelim sa svima, ona time gubi jednu sastavnicu onoga šta je čini intimom. naime, ključnu. dakle ja uopće nemam intimu. ono šta dajem jadnim muškarcima i ženama s kojima sam intimna, a jer ne mogu ekskluzivnost intime, je apsolutna posvećenost.

iz: ja ne potiskujem već istiskujem ono od čega sam načinjena


*


cimerica je otišla na par dana plesati tango i ja sam se večeras vraćala kući umorna i prepuna namirnica koje su mi zamalo pa ispadale iz ruku, i osjećala se kao usamljena junakinja filma. pomoglo je šta sam imala korporativnu haljinu i ružne korporativne cipele. korporacijske. doma me dočekala pošta, koju nisam otvorila odmah nego sam odlučila odgađati užitak i prvo otvoriti vino koje sam kupila u svrhu što vjernijeg estetiziranja usamljenosti zrele i mlade žene, urbane a željne laganog života u gradiću uz more, feministice, a željne heteroseksualnog braka s mužem, svjesne prioriteta revolucije, a željne uzgajanja djeteta. vino se nije dalo otvoriti jer junakinja ne posjeduje vadičep, a cimeričin je fensi rostfraj spaceship s dualnim mehanizmom. kad se čep ipak slomio, utočila si je iz botilje vina u čašu od orangine i išla otvarat paket odgađajući besmislenim fotkanjem ambalaže užitak kao što se odgađa seksualno svršavanje koje je samo ponavljanje nekog bazičnijeg (?) odgađanja užitka, tipa sranja, ali je ustvari totalno naučeno, mislila je junakinja.
onda se odlučila ošišati. već sam par dana znala da nešto malo veće od predmenstrualnog doba ne valja jer sam stalno razmišljala o šišanju, šta je općepoznato kao pokazatelj da nešto šta nije frizura ne valja. da nešto ne valja mislim unatoč tome šta znam da apsolutno ništa ne valja, ali unutar tog generalnog ima neko partikularno koje mi se, ako vas već boli kurac, ne da otkrivati.
pala sam s bicikle, nabila stopalo, uklještila živac, iskašljavam slinu, ne mogu bezbolno udahnuti, premorena sam, mokraća mi ne valja, maternica mi ne valja, koljeno mi je oguljeno, drugo stopalo mi je probodeno štiklom, a nema nikoga kome to sve ne bi bilo iritantno kad pričam, pa ni mene nema.


*


kako je lako bilo djevama u doba dvoboja. jedan bi pao, drugi bi ostao. to, naravno, ako su imale psihoanalizu, jer ako nisu, jebale su ježa s divinizacijm, sublimacijom i glorifikacijom mrtvog pretendenta. naravno, osim ako im se mladić-pobjednik od početka više sviđao. mislim da je, ako ti je ko georgeu iz seinfelda bilo najvažnije da ti je gospa naklona, a ne da se združite u pokušaju postizanja tjelesnog jedinstva i dijeljenju svakodnevice, najisplativije bilo poginuti u dvoboju. šta se tiče jedinstva duša, ionako smo svi bijela svjetlost.
kad sam kod toga, nameće mi se pitanje zašto je onda važno odabrati ovog, a ne onog partneraicu? ako smo izbirljivi, u stvari smo sitničavi, jer nam manifestacija, forma i otjelovljenje, ili recimo to ovako: pojava, natkriljuje bit, sadržinu, pojam, supstanciju, ideju. ali onda je opet svejedno i ako smo sitničavi. svejedno je sve kad smo svi bijela svijetlost odnosno borg, samo šta ne djelujemo na frekvenciji na kojoj bismo uhvatili međusobne skupni signal, zajednički heartbeat. a onda sam si, ako je stvar takva, dovoljna i ja sama i mirne duše mogu otić na atole i ne bit usamljena.

iz: nacrt za prolegomenu za neku buduću poligamiju ili samotnost; ezoterija


*


metnula sam glavu na ruku, ugurala ispod šal i odmarala nepunu high and dry na uredskom stolu. sjetila sam se milenine bebe i kako ta sigurno smije spavati koliko joj se prohtije (a to šta joj se ne prohtijeva pa milena spava koliko i ja, e jebiga). tako sam i ja smila kad sam bila mala, pa su me razmazili. tako svaku ili gotovo svaku bijelu zapadnjačku bebu razmaze, i ona kasnije ima prilagodbenih problema, poput mene. a onda me zabrinulo to šta ne znam(o) di je točno ta granica, granica iza koje su me prestali tetošit, iza koje moj rast i razvoj nije najvažniji (na) svijetu, iza koje ja nisam (nečije) središte svega. je li u smrti roditelja, je li u odseljavanju u hostilnu sredinu, je li u zaposlenju, je li u tome kad me prestanu puno volit, je li u tome kad se sama prestanem puno volit? je li u tome kad opet prestanem vjerovati da je negdje stvoren muškarac ili žena ili dijete koje će me apsolutno volit?



mama radi, tata radi.
kako je teško biti sam.
ali ja nisam sama, nego sana.
(tatina monodrama jednočinka, 1983.)