- zašto?
- zato jer briješ nerazumno
- ne brijem nerazumno nego po osjećaju




anonimni komentari ovdje kao i svaki anonimni tekst daju svom odašiljatelju privilegiju da si u svojoj glavi izgleda zajebano jer prema meni, bez da ja to hoću, uspostavlja igru, neovisno o mojim preferencama otvara kanal kroz koji prolazi moje čuđenje i njegovo iščekivanje i moje traganje za znacima i njegovo šutljivo pretpostavljeno hihotanje i moje propitkivanje i nesanica.

često mislim da tajanstveni odašiljatelji ne znaju da se anonimnim tekstom lišavaju sebe, da ja njihov tekst mogu gurat u rupe razasute tu i tamo po sektoru želje, rupe koje krojim ja prema imaginarnim postavkama i koje s autorom teksta kojeg u njih uguram nemaju veze.

kad je odaslano, nužno više nije tvoje, jer je vlasništvo svijeta i jer se čita tumačenjem ali ako je odaslano bez autora, čita se i stvaranjem autora kojeg ja u sebi u sektoru želje rađam a
pravi autor za mene umire.


***


muškarac samim svojim jestvom u muškom tijelu nužno griješi, predodređen je za grijeh, jer ako i ne opći, nit masturbira, pa čak ni ne sanja grešno, u jednom će mu trenu tijelo nužno izbacit spermu i skupa s polucijom će iz njega isteć i čestitost.

(žena, ustvari, analogijom griješi sve do menopauze, al oci naše zapadne civilizacije nedosljedno tvrde da je to tek kazna za onaj prvi grijeh, a ne grijeh po sebi. oci koji uostalom nemaju pojma kako je to kad menstruiraš pa i nemaju previše osnove za o tome govorit, osim iz straha i gađenja, ali ponajviše straha.)

iz: ne sagriješi grešno


***


stipe: kolko bi moga bit taxi? 100?
sana: manje.
marko: više.
sana: više od sto?
marko: ne, više od tvoga manje.



***


kad mladića dotakneš za nogu pa je on naglo povuče pod prekrivač, napravi to kao puž kad uvlači ticala ili kao riba kad bježi. te životinje možda nisu plašljive kao šta mislimo, možda i njih samo škaklje.



***


dide me je učija da nizbrdo mogu u onoj brzini u kojoj sam uspila izgurat istu tu nizbrdicu uzbrdo. istu tu kosinu. to me je moga učit jer sam djelovala na ograničenom području s tek nekoliko kosina pa sam mogla svaku intimno apsolvirat. to je on ustvari znao da ja uzbrdo mogu u nekoj niskoj pa je tija da tako idem i nizbrdo da mi koči motor da budem sigurnija, jer sam tek bila početnica i bila mu parkirala auto na vrh grma i tako, ali svidilo mi se to jer se osobama općenito sviđaju pravila jer kad idu po pravilima pa uspiju uzbrdo na onoj prvoj velikoj u trećoj onda mogu i nizbrdo pa je veći osjećaj osobnog postignuća jer slijedi nagrada, a također ih moš i, pravila, kršit pa je zato isto dobro da su tu, radi većeg uzbuđenja.
meni je to didino pravilo također dobro poslužilo za ilustraciju. naprimjer, kad si u ljubavnom odnosu pa podnosiš žrtve, ne valja baš podnosit puno veću žrtvu od one koju si spreman da drugi zbog tebe podnese. moš to kršit i onda je uzbuđenje veće. a možda ovo i nije najsretnija usporedba ali ispričala sam vam o uzbrdicama.


***


možda su nam wci tako strašni jer u njih odlazi sve ono šta smo gurali pod tepih. zavist, traume, prokastinaciju, nezadovoljstva, nesavršenosti, nesvršene poslove, pretjeranost, lošu ishranu, inferiornost, a ne želimo znat di to ide samo želimo da ode i ne želimo se osvrtat. i potiskujemo pomisao da se može vratit pa se to vraća ko trauma, ali onda nju opet flushamo u zahod.

iz: psihe analiza


***


- fejkeri. gade mi se, s tim asimetričnim frizuricama i androginim izgledom.
- zašto?
- jer se previše trude.
- ne trude. ne treba njima nužno puno vremena da se spreme.
- ne mislim na to.
- ja poznajem neke takve ljude i uvjeravam te da im ujutro treba manje od deset..
- nisam mislila na to. meni sigurno treba duže nego njima.
- kako onda?
- eto. jednostavno me živciraju. samo se oće svidit. fejkeri.
- pa svi se oćemo svidit.
- znam, i ja se oću svidit, ali oni me, ne znam, znaš kako u lovcu u žitu njega svi živciraju? tako me živciraju.
- ti se još uvik uspoređuješ s holdenom?
- pa, prije desetak godina sam prestala ali mi se zadnjih tjedana stalno vraća, ne znam odakle to.



***


svi su debili i nekad sam im naklona al na dane snažno poželim ispovraćat sve šta me nagnaju svojom ogavnošću da progutam, po njima, ali umjesto toga povratim hranu u vece školjku. jednog od ovih dana će mi iz tijela počet rast, iz laktova, ramena i koljena, šiljci, a u pičku ću stavit umjetno zubalo da im odgrizem sve njihove nametljive, gadne, neoprane smrdljive kurčeve.


***


bus je stao i vozač je reko dvadeset minuta. svi smo izlazili a japanac je sjedio i pravio se da se to njega ne tiče. pošla sam mu reć da krećemo dalje za twenty minutes. tutek je reko da bi da nisam ja reko on. a ja sam rekla da su stranci u mojoj blizini oduvijek ovisili o mojoj ljubaznosti.


***

nekad mladić priča o pornićima pa se zanese i onda priča i o porno glumicama sa žarom i oduševljenjem pa kad ja u neka doba popizdim on misli da je to iz nekih razloga, ali ne pogodi da je to zato šta ga moram vidit oduševljenog nekom ženom zbog onoga čime se bavi i kako to obavlja a meni nije omogućeno da se ikad okušam u tom poslu, i to baš činjenicom šta sam djevojka mladiću koji to ne bi tolerirao i onda sam u nemogućoj poziciji, nema veze šta se ja vjerojatno ne bi stvarno okušala u tom poslu jer sam presentimentalna nego šta ne mogu ni imat otvorenu tu mogućnost, koju bi imala da se žene predmeti divljenja mog mladića bave nekim dostupnijim mi zanimanjem, naprimjer da su poznata spisateljica, za šta meni još nije skroz kasno, ili da se bave recimo ronjenjem, koje me isto nužno ne mora zanimat i možda se njime nikad neću bavit ali mi je bar otvorena ta opcija i mogu reć pa dobro, mene to ne zanima, al da da, ja bi to još bolje od nje. to mogu reć i naglas i sve. a ovo ne mogu ni reć naglas, ne samo jer se njemu ne bi svidila misao da se na meni reda dvanaest tipova pa mi onda svrše po licu tolko da ne mogu otvorit oči, nego i jer ja više uopće nemam mogućnost da imam tek dvajspet godina, a iza sebe propali brak i karijeru punu homoseksualnih il analnih first tajmova pred kamerom.

iz: bonton i buntovnici; mediji i higijena; rođendan



***


pitala sam ga misli li da je to loša književnost reko je pa ako to uzmeš ko književnost al reko ja kako drukčije da uzmem ako je to autorica zamislila ko književnost.

iz: ako pišete lošu književnost, smatrajte je tekstom.

...da nećeš nikad nikome dat da bude udobno na svojoj poziciji
jelena

uz ovoliko političkog, nema više mog, svako koje ostaje gubi na važnosti ne samo u krugu ljudi u kojem se krećem nego i meni.

politizacija svakodnevnog depersonalizira i osjećaje koji su dijeljeni i vezani samo uz našu zajedničku stvar. oni drugi više ne postoje, mogu ih samo fabricirati ali bez svrhe jer tad se ionako osjećam kao izdajica.

kao izdajica se osjećam i kad radim šta mislim da trebam jer mi ipak ne da spavati misao da rad nikad nije bio onoliko potpun koliko je mogao bit ma koliko se rušila u krevet bez svijesti. i i dalje se osjećam, a osjećam da to ne bi smjelo bit dozvoljeno. i mislim kako da nema osjećaja ništa ne bi išlo dalje pa onda ne znam šta je ispravno i šta je meni prihvatljivo.

aproprijacija onoga šta je trebalo biti naše, a nije, ubija svako privatno i svako moje intimno.

depilacija, pranje poda, gledanje filma, izlazak na ispit ili na koncert, ostanak doma ako se i desi prljavo je i ne donosi mi užitak nego me ostavlja još praznijom jer ispunjenje kojeg inače ima izostane.

nije riječ o krivnji, riječ je o tome da sam se izgubila i da se sad više ne mogu nać jer su se zidovi ispremiještali i više se nikad neće namjestit onako ko prije oko mene jer mi se tijelo izdeformiralo na taj način da im to više nikad neće dopustit, i nikad više neće bit utjehe ni mira.

postala sam prozirna i niko me više ne vidi niti je važno šta me ne vidi. ali ako ne bude radosti, djece i kućica, ne znam za koga sad pravimo svijet. možda za našu prljavu bespolnu kovrčavu djecu odraslu u substrukturama grada.

domaći kolači imaju okus kamena, a čaj ima metalan kad ga ne pijem promrzla tijekom nekog potpunog iscrpljivanja koje bi trebalo služiti nečem većem od sramne osobne strasti, i za koje ipak mislim da nije veće od osobnog pa mu to uništi svu snagu koju je imalo na mene, iako osobno je postalo političko.

moja je prisutnost, ako išta, sekularna.
hamarić

nije stvar u konkretnom znanju neke tajne koju ne smijem nikom reć nego u samoj činjenici znanja neke tajne, u bivanju samom. to mi je prije uvik smetalo jer nisam bila baš taj tip osobe koji bi bivao sama. sad se često osjećam kao da čuvam veliku tajnu, nekad ih čuvam i više i osjećam se pritom kao da varam bliske ljude jer im nešto skrivam, nešto šta nema veze s nama ili s njima, a ni sa mnom, osim u onom smislu u kojem me izolira, pogotovo zato šta mi ta izoliranost sve više paše.

iz: n/m -> nUm

pisala sam za ručkom i osjećala se pomalo ko tristram i doskakivala tome nadom da se nekad ništa neće zbivat.

vidim da sam sklona napadajima panike uvijek naprimjer na koncertima kad bude krešendo mislim da će past avion na nas i mislim da to svi znaju al se prave da nije ništa i da žele tako umrit.

u deset minuta kraj terace je proša treći čeh i nametljivo zaželio dobar tek iako smo već bili pojeli. reagirala sam pušući i negodujući i morala sam didi i babi objasnit da me živcira to šta mi ovi gledaju šta tu radim i žele dobar tek umisto da ljetuju i brinu se za svoje poslove i ugodu, a dide se usprotivija da su to njemu stalni gosti već par godina.

jedini razlog zbog kojeg upalim svjetlo kad dođem u stan je da provjerim jel unutra neki uljez. točnije bi to mogla reć, da se uvjerim da je unutra neki uljez.

utočila sam vino, baba je požurila reć dosta sano. dide se smijao kako jednom rukom pišem a drugom naginjem vino, a onda obavijestija babu da će imat posla s ajvarom i šalšom ove godine a ona je napravila neki verbalni pandan kolutanju očiju ko šta često dosta vješto radi.

regionalna jedinstvenost mog imena proizvela mi je osjećaj jedinstvenosti mene, kao i osjećaj o predmnijevanom tuđem osjećaju jedinstvenosti mene. proizvela je i osjećaj o jedinstvenosti njega kao samo mog označitelja. kako sam relativno obaviještena, znam da ne postoji vlasništvo nad niti jednim označiteljem, možda je to ishodište?

jebalo me u tom određenju to šta se gibalo ali ako odvojim vrijeme na puno malih vremena i zanemarim daljne podjele mogla je proć velika slivena plastika naborana ko malo gušća glazura na nekoj neanalnoj torti koju žena nije poravnala pošadom.