goran
tako da - to je očito na političkoj razini.
marina b., o prosvjedima
vozila sam se i izbjegavala pješake. jutros su bili osobito trapave, bezglavne muhe i jako su me usporavali. pizdila sam na njih jer sam bila sporija od tramvaja i ostali su me trebali čekat i kasnili smo na policiju iako šta ima veze.
došlo je sunce, ostavila sam prozor otvoren
vani urliču sirene neke hitne službe
nalaktim se i vidim neko je dole bacio balun u auto
peče me papar, prepaprila sam puricu
nisam pomislila da spavam drugdje i da sam pijana pa ne znam di sam nego sam odma znala da ja nisam ja i to mi je bilo toliko grozno za podnit jer sam znala da će tako bit zauvik, ko da me neko stavio u tuđe tijelo i ne mogu se nikad vratit, al ne baš tako. ko da mi je jastvo dvojno pa jedan dio može sagledat drugi kao izvana, iako jastvo to ne može. pa je vidio da taj drugi dio nisam ja.
u poroke sam upala kad me momak ostavio, a onda shvatila da liječe i općenitu tjeskobu i tugu. nemam neke namjere prestat. iako sam se nekih poroka rekla riješit kad možda opet budem imala mladića, do tad su mi ko neka štaka. znam da je to grozno. ali ne treba meni mladić bit štaka mogu ja sve i sama, samo uz neke poroke. nego kako su poroci štetni onda računam ajd da ih se bar dijela riješim čim budem mogla. možda ću moć i bez mladića. ali čemu?
mislila sam kako mi se ne da radit to za njih, kako su glupi i nezainteresirani i kako mi se ne da, ne iz lijenosti, ne jer oni to neće cijenit, nego jer su trome komformistične bube, one metalik debele koje ljeti idu na cvijeće, samo šta je njihovo cvijeće smrdljivo, a njih boli za to. a mene boli za njih.
bole me leđa od sjedenja za ovim stolom. tu sam cijeli dan i uopće nisam izašla iz stana. usamljena sam i plačem. ne smijem u krevet jer moram radit i jer se bojim noćnih mora i jer me tamo niko neće grlit.pitam se, više reda radi i da vama mogu napisat, jel mi to dođe od pravde per se, kompenzacije za nepostojeći privatni život, od prilike da to radim s tim ljudima, prilike da si ostvarim jastvo, ili ipak od same ideje, malo apstrahirane od subjekata budućih okoristitivatelja. il mi je radi uzbuđenja koje nam donose metode borbe? boli me za motive ustvari.
kad dam pištolj nekom da me ubije to nije samoubojstvo jer to bi onda učinila sama, nit stvar želje za smrću nego potreba da od nekog dobijem potvrdu da sam vrijedna toga da živim.na putu doma sam vidila nekog momka kako u ruci drži i baca poglede na prosvjednu skriptu i osjetila se ljubavno spram svojih suboraca. koji su planirali akciju,
spavam uz upaljeno svjetlo al ščepat će me unutarnji mrak.koji su pisali tekstove,
u glavi mi zveči ko kad zagrizeš pijesakkoji su crtali plakate,
i jer su označitelji prazni i jer sve treba ići glatko i jer si nevažankoji su savijali skriptu,
ja imam drukčije asocijativne nizove, zato se osjećam ovako usamljenokoji su kupovali boju,
ne želim izazvat paniku, al zna li neko upravljati avijonom?koji su pristali bit dobrovoljci,
crne rupe u kojima nestane vrijeme su utješne, ali on kaže da ne idemo tamo kad umremo.koji su pisali zapisnike,
ostaješ u vezi jer ne želiš svog partnera vidit s drugimakoji su smišljali slogane,
ako neko spozna istinu, a ne znakoji su fotokopirali,
a što ako u jednom tenutku samo primijetim diskoji su distribuirali,
nužno rezultira umiranjem, bez moje inickoji su satima sjedili na sjednicama,
kontemplativno prihvakoji su ostali bez živaca i para na mobitelu,
u umorno odrađivanje koje rezultirabez privatnog života i upisanih kolegija, bez vremena za išta drugo osim za planiranje akcije. ovo je vjerojatno najbliže šta ću se približit hendlanju djeteta.
sano, ti si utjelovljenje emo-revolucije.
mate
i nisam jedina.
e al naš šta, razmislila sam: nisam u snu bila neko drugi pa da mi je to bilo bed. bila sam i dalje ja, ali neka koja ne želim bit, ko da je moja svijest bila zarobljena u nekoj drugoj ja koja ne želim bit, al koja je i dalje ja. ko šta je gore kad imaš tumor nego kad ti neko stavi govno na tebe, jer tumor je dio tebe a nepoželjan je. stravično je bilo to s buđenjem u snu.
