Rusulica

očito svak reproducira vlastitu spontanu ideologiju
preko svakog objekta koji to dopušta.
stipe




sestra ukuvava zimnicu a ja sam se latila njene čokolade. na radiju sviraju my morning jacket i mene podsjećaju na mercury rev, a ona se začudila jer oni svih podsjećaju na fleet foxese.
niko ne raspolaže s dovoljno mojih podataka da bi mogao znat da su me u prošlosti fleet foxesi vezivali uz nekog mladića, a mercury rev da su me isto, ali uz sadašnjeg, i povuć između toga paralelu pa sam to napravila sama. to me nije dovelo nikud osim u vulgarnog freuda. tako sam već prešla psihoanalizu i biografizam. ostaje mi još dosta toga, nešto sam ponovila ranije u knjižnici.


kako ne bi razmišljala o prerezivanju grkljana, ne kao o nacrtu nego kao o pukoj sanjariji koja mi donosi užitak zbog toga šta bi time navodno svima jebala mater, iako bi je zajebala sama sebi i zbog iluzije koju mi pruža da je nekakav izlaz moguć, nastojim steć kontrolu nad sobom definirajući se na određeni način. pritom su me sjebali jer znam da je moj aparat za definiranje iskovao neko drugi, a kad su mi rekli da je moguće iskovat i svoj, otad mi se više ne da tuđim, al nemam ni kovačnice, ni metala, ni drva za izdjelam dršku jer u mojoj gradskoj ulici nema kvalitetnog drva, a tokarski stroj je u dide na otoku ionako.

kad sam već spomenula tokarski stroj, dugo se mislim dal da kažem kako varim na onu pismu, kad ustvari ne varim nego se iznerviram kad god je se sitim. zašto si lirski subjekt ne nađe neku od mojih prijateljica koja bi bila ponosna šta joj mladić radi u škveru? zar lirski subjekt nije upoznat s time da je među dijelom populacije škver ovih dana kul? zašto lirski subjekt tvrdi da sve žene danas oće tajkune? ja neću tajkuna. ne bi tila ni radit (prat robu volim, al njegov škverski trliš neću, nek si ga pere sam s obzirom da ću s obzirom na njegovu plaću ja morat radit 8 sati i još 5-6 u fušu - iako ustvari želim da si ga pere sam jer predmnijeva da mu ga trebam prat ja. nek odjebe) i bilo bi super nać nekog menađerića, al kad se ja s takvima ne mogu nikako shvatit i zavolit, nikako.

iz: vjenčanja


nego stalno igram tetris. kad ga igram u društvu opravdam to time šta sam bar zabavila sugovornika, a zabavim ga tako šta ga obavijestim da nisam nepristojna jer ne pišem poruke drugima nego samo igram tetris.

nakon nekog vremena provedenog u igranju igrač skuži svoje problematične obrasce suočavanja sa svijetom i svime šta on baca na nas u trenucima dok nemamo nužno pripremljen recepcijski teren: neko polje ili džepić za to spremit. ja recimo računam previše u budućnost i slažem sve savršeno da ne ostane nijedna rupica pa odem previše u visinu i čekam spasonosne duguljaste da mi upadnu u duboke rupe. moja sestra je arhitekt ili jednostavno zna o čemu se u igri radi pa je boli za rupice igra tako da rješava redove i uvik joj je konstrukcija niža od moje i može lipo sagledat oće joj se rupica koju je ostavila uklonit u sljedeća dva poteza. a ja sve idem po redu. a ja u životu uopće ne planiram duboko u budućnost, ali ni u tetrisu nemoš jer ne znaš tolko u budućnost šta će ti past, ali uvik se nadam da će mi sad brzo brzo doć jedna duguljasta da me spasi.

a kad mi level postane toliki da znam da ne mogu dalje, preživljavam znajući da mi je vrime ograničeno ne bi li izvukla još koji bod i pri tom znam da je svaki taj bod dobiven na prevaru jer je jedini cilj njegovog zadobivanja bio on sam, dok bi, da bi bod punopravno i punomoralno vrijedio, zadobivanje trebalo kao side effect, koji je ustvari primaran jer je uvjet nastavka igre, sadržavat i pažnju spram pripremanja terena za svaki sljedeći pokret.
znajući to, a kako trenutno čitam ayn rand, odustanem.

prevara je to, taj tetris, kurac mi to pruža bijeg i distrakciju od mog svakodnevnog jada.

iz: vježbe za bivanje


pa se seksam. branit se argumentom da je seks prirodna potreba i pojava i da ne smijemo dopustit da društvo moralnom zabranom izvođenja na javnom mjestu ograničuje njegovo prakticiranje, griješimo, bar bi ja griješila, jer meni ne važi taj argument, meni važi to šta nikad ne volim grad kao za vrijeme seksa negdi vani, nikad ne osjećam da mu toliko pripadam, njemu i svemu čega je on manifestacija, nikad nisam toliko izmirena sa sobom tu di jesam i kakvom su me učinili i sa svime s čime tu moram dolazit u kontakt. znamo da takav osjećaj nije produktivan, a kritičniji pojedinci bi na njega mogli gledat prezrivo i s podsmijehom, ali bit potpuno uklopljena, znat da je tu zbog mene, znat da je neko sagradio sve to baš tako i uredio baš tako da se ja u jednom djeliću sekunde mogu nać na nekom izoliranom i pozivajućem mjestu, da tamo nađem samo njega, da se okolo, i dalje, sve dalje odvija i da se i nama odvija unatoč tome koje uskoro na neki način postaje zbog toga, sve u kombinaciji s oksitocinom pripuštenim u moj mozak pruži mi malo utjehe koja mi je, znat će svi koji me znaju i koji mi viruju, jako potrebna.

iz: bonton i buntovnici; kritika čistog seksa; pripadanje/propadanje


marko mi je reka da mi se iscrpila diskurzivna matrica koju dajem svojoj introspekciji. stipe se slaže i kaže da sam zaostala na drugoj godini komparativne. ja se više vidim na prvoj iako sam ustvari zostala pred diplomom.
ja sam se samo iscrpila, i sebe, i svoju diskurzivnu matricu, i svoju svakodnevicu, i svoje ustaljene načine sublimacije.




foto stola.


išle smo put bicikle a ja sam si vidila sjenu ispred i to mi je bilo najlipše kako sam se vidila, na videu sam glupa a na slijama nepokretna pa sam se tu vidila živom al dovoljno reduciranom da si budem podnošljiva.