mladić
sve žene ili bar ja volimo da nas muški ili bilo kojeg roda partner pročita i shvati ali kad bon jovi pjeva kako sve još uvijek miriše na njen cheap perfume, malo pretjera, jer to baš i nije djelić moje stvarnosti koji bi volila da se naglasi. jest da on puca na to da je pomalo socijalan, radi šire publike ili misli da je to kul i moralno, ali kad mi muškarac, koji me shvatio u cijelom mi rasponu, i ja sam s tim ok, baš jer se radi o cijelom rasponu - a ne kad neko vidi samo nešto lipo na meni pa se zaljubi u mene pa me to nervira - kad mi taj muškarac stalno govori kako mi je loša kosa ili cheap perfume, onda me je zaništa cijelu lijepo vidio kad mi, meni, naglašava onaj dio koji pokušavam zaboravit.
iz: ljubavne izjave
nesiguran, slabo plaćen, povremeni posao, ako ga uopće ima, u kombinaciji s prirođenom (ili u ranim godinama stečenom) autodestruktivnošću rezultira povremenim osjećajem krajnje nemoći, očajem i uvjerenosti u to da ako he didn't provide, ja nisam dovoljno vrijedna ni da živim.
moji prijatelji ne podržavaju socijaldarvinizam. zato neću dat da me očaj zbog moje prekarnosti savlada i pobijedi.
ovih dana me užasno boli, kao ono kad sam pišala krv iako je sva bol tad bila koncentrirana na jednu užasnu noć dok nisam otišla babinom doktoru pa mi on dao antibiotike,
mačka se mazi uz mene jer me zbog babinih gaća zaminila za nju, a ja pričam s mačkom jer sam možda sama sebe zamijenila za babu. i pokreti su mi takvi, hodam ko ona, sporo, ne zbog mjehura jer me sad boli još samo malo, nego sam uvatila njen bolesnički i otočko usporeni mot.samo je sad razvučeno i ne da mi spavat i od toga svako malo poludi, od toga šta ne spavaš i jer si prisiljen da ti bol bude dio svakodnevnog bitka svake sekunde, u svakoj pozi i neovisno o svim konzumiranim i primijenjenim pomažućim sredstvima, i generalno sam, malo psihički problematična i bolna kakva sam, uvik mislila da je svaka fizička bol lakša za trpit od psihičke, i kad me udrio brod i kad sam piškila krv kap po kap i kad me ovo toliko boli da plačem, a sad mi je najgore kad ne znam i ne mogu se odlučit i procijenit jel mi jača fizička bol ili tuga.
kad me neka žena gleda ozbiljno i ispitivački prvi mi je instinkt da je se bojim i budem oprezna al s malo naknadne obrade vidim da bi, ako je stvarno superiornija, taj pogled lako zamaskirala u dobrohotnost. al kako je otvoreno opaka il je glupa pa ko je jebe ne može me ugrozit il zna da ima neko nenormalno (intimno) pokriće za to, tipa tata joj je elvis i zna tajne svemira, a onda sam ionako spušila. iako i ja znam tajne svemira, al s njom se očito ne da razgovarat kad toliko inzistira na poziciji moći.
neki su referentni okviri čvrsti, u fizici gravitacija, u boli ljestvica di je deset porod, premda ja zbilja ne znam kako oni izvana ocijene koliko nekoga boli i koliko uopće maksimalno može bolit, ali za moju tugu nikako ne mogu nać referentni okvir pa sam dodatno tužna.
lako za mene koja nisam našla princa, ja se uvik mogu žalit šta ga nisam našla i tome pripisivat svoj nebajkoviti život, al šta će bit s kate koja ga je našla kad se u njeg razočara? kako će se ona nosit s tim?
Ne treba se vraćati na staro. Ovo je samo nastavak pretvorbe.
ali stvarno, nije bed ako sam tužna. meni je loše samo ako ništa ne osjećam.
Nema komentara:
Objavi komentar