gle, više nas nema na stolici. ovo je užasno uznemirujuće.
sana
Nakon šta su njega pretražili, prije silaska u metro-podzemlje rekla sam Stubliću zastanimo malo i pogledajmo oko sebe jer spustila se noć i grad je bio star i nov i velik pod svjetlima, a on je rekao da, lijep je to grad, šteta što nismo imali vremena otići na kurve, a lijepo sam mu rekla da ću ga sačekati.
U lutanjima smo zalutali u jednu od onih ulica, u njih svaki put zalutaš i samo se nađeš usred toga svega, živa crvenasta slika neke kurve napadne te iz izlogića s jako čistim staklom i to je uznemirujućije nego kad se one nude na cesti jer su u izlogu, ko šta roba na prodaju inače je, a tjeskoba je dodatno pojačana time šta je ovo zemlja di su i regularni, fini građani isto stalno u izlozima, s tim da oni ne nude upotrebu svog tijela na krevetu zgodno smještenom u samom izlogu koji se od ostatka građanstva u za to primjerenom trenutku odvoji (teškom, crvenom) zavjesom, već nude sliku ugodnog, ispravnog – i ponešto hladno frigidnog jer te primaće sobe po kojima su izvaljeni na svojim kaučima moraju bit čiste i uredne, kao šta i čarape na njihovim nogama podastrijete svima na uvid dok dignutih nogu gledaju TV moraju bit po mjeri i bez rupa i nekako znaš da ne smrde iako strahuješ da ipak jesu ali ti to kroz njihov prozor ipak ne možeš osjetit – i građanskog života kojem, kao u neku ruku ni kurvama, nemaš pristupa – prvima jer nemaš novaca ni stana i dolaziš s balkana kojem ćeš se vratit i na kojem ćeš i ostat i koji te dovoljno obilježio da nikad ne uspiješ, a ako si tankoćutna poput mene istinski i ne poželiš vodit takav život (upravo zato šta ga neprestano poželjavaš), a drugima jer nemaš novaca za platit ih i jer kad bi imao, to šta one nude ti zbog svog stanja ne bi mogao ni kupit, kao da mi neko prodaje dodir u šestoj dimenziji koju ne mogu pojmit i u kojoj stoga ništa ne mogu ni osjetit, zanemarimo li potpuno to da dodir možda nije moguće prodati nego samo dati, zbog čega pri takvoj transakciji dolazi do škrguta u sistemu.
Uopće ne znam šta bi s ovom zemljom, tu su osnovne postavke seoskog zirkanja, tinejđerskog voajerizma kroz nišan puške koju je tata posudio od nekog susjeda da potamani miševe i dokoličarskog ili čeznutljivog gledanja onoga vani i iščekivanja života da dođe k tebi potpuno izokrenute. Tu se svi u prozorima daju na van, šta bi meni, staroj voajerki koja sam na prozorima uvijek samo uzdisala a po ulicama tražila domove koji su topliji i radosniji od mog, u teoriji trebalo pasat, ali nije gušt gledat nekom u sobu, jednu za drugom, ulicu za ulicom, gdje uz to nikad ne znaš kad će na tebe umjesto obiteljske sjedjeljke u primaćoj sobi naskočit polugola djevojka koja povlači zavjesu.
Gušt je u nju ćirit i osjećat se kao da ti se posrećilo jer je neko u prizemlju zaboravio navući zavjese, a pada noć.
sana
Nakon šta su njega pretražili, prije silaska u metro-podzemlje rekla sam Stubliću zastanimo malo i pogledajmo oko sebe jer spustila se noć i grad je bio star i nov i velik pod svjetlima, a on je rekao da, lijep je to grad, šteta što nismo imali vremena otići na kurve, a lijepo sam mu rekla da ću ga sačekati.
U lutanjima smo zalutali u jednu od onih ulica, u njih svaki put zalutaš i samo se nađeš usred toga svega, živa crvenasta slika neke kurve napadne te iz izlogića s jako čistim staklom i to je uznemirujućije nego kad se one nude na cesti jer su u izlogu, ko šta roba na prodaju inače je, a tjeskoba je dodatno pojačana time šta je ovo zemlja di su i regularni, fini građani isto stalno u izlozima, s tim da oni ne nude upotrebu svog tijela na krevetu zgodno smještenom u samom izlogu koji se od ostatka građanstva u za to primjerenom trenutku odvoji (teškom, crvenom) zavjesom, već nude sliku ugodnog, ispravnog – i ponešto hladno frigidnog jer te primaće sobe po kojima su izvaljeni na svojim kaučima moraju bit čiste i uredne, kao šta i čarape na njihovim nogama podastrijete svima na uvid dok dignutih nogu gledaju TV moraju bit po mjeri i bez rupa i nekako znaš da ne smrde iako strahuješ da ipak jesu ali ti to kroz njihov prozor ipak ne možeš osjetit – i građanskog života kojem, kao u neku ruku ni kurvama, nemaš pristupa – prvima jer nemaš novaca ni stana i dolaziš s balkana kojem ćeš se vratit i na kojem ćeš i ostat i koji te dovoljno obilježio da nikad ne uspiješ, a ako si tankoćutna poput mene istinski i ne poželiš vodit takav život (upravo zato šta ga neprestano poželjavaš), a drugima jer nemaš novaca za platit ih i jer kad bi imao, to šta one nude ti zbog svog stanja ne bi mogao ni kupit, kao da mi neko prodaje dodir u šestoj dimenziji koju ne mogu pojmit i u kojoj stoga ništa ne mogu ni osjetit, zanemarimo li potpuno to da dodir možda nije moguće prodati nego samo dati, zbog čega pri takvoj transakciji dolazi do škrguta u sistemu.
Uopće ne znam šta bi s ovom zemljom, tu su osnovne postavke seoskog zirkanja, tinejđerskog voajerizma kroz nišan puške koju je tata posudio od nekog susjeda da potamani miševe i dokoličarskog ili čeznutljivog gledanja onoga vani i iščekivanja života da dođe k tebi potpuno izokrenute. Tu se svi u prozorima daju na van, šta bi meni, staroj voajerki koja sam na prozorima uvijek samo uzdisala a po ulicama tražila domove koji su topliji i radosniji od mog, u teoriji trebalo pasat, ali nije gušt gledat nekom u sobu, jednu za drugom, ulicu za ulicom, gdje uz to nikad ne znaš kad će na tebe umjesto obiteljske sjedjeljke u primaćoj sobi naskočit polugola djevojka koja povlači zavjesu.
Gušt je u nju ćirit i osjećat se kao da ti se posrećilo jer je neko u prizemlju zaboravio navući zavjese, a pada noć.
