da mi je bar pronać matu
sana, '99.

dan kad sam saznala da je umra mate počea je ka i neki drugi dani kad je neko drugi umra. ima nekoliko kategorija tih dana, a ovaj je bija ko kad je umrla lejdi di. probudila sam se u mirno popodne, malo premirno, s vrenjem u podtekstu, i sve je bilo na svom mistu pa i anticiklona u mojim prsima, a s nekim nemirom u bekgraundu nalik na zujanje iz onkraja. najjači osjećaj je bila začudnost, kako se to zbije da neko ne postoji, kako to da se uopće postoji, kako to da sam tu, da sam biće, da je sve oko mene opipljivo i da smrt nije.

marko kaže: skoro sam bio ubiven. svidija mi se taj pasiv koji ostavlja pozornost tamo di i treba bit: na mogućoj žrtvi, na činu smrti, na mogućem prekidu nekog života, a ne na senzaciji fabule ili, tako nepošteno, na onome tko(što) život oduzima. pasivom si nesuđena žrtva uzima pravo da bude subjekt.

ali kad je žrtva stvarna i kad smrt nije tek moguća, onda mi sve prestaje bit jasno.

matina smrt poklopila se s novim valom moje depresije i ne mogu napisat ništa lipše, mogu si samo obećat da ću se, u slavu bivanja, trudit manje tonit, a više bit na površini, po mogućnosti - prema njegovom prijedlogu - u gliseru, utrkujući se po veneciji.

hvala ti na dobroti, iskrenosti i na pustolovinama koje smo podijelili.
neću te nikad zaboravit.

nikada nemoj raditi prema onoj maksimi za koju 
ne možeš ... sugerirati da bude... opća radost.


otvorilo se to neko radno mjesto u splitu i u struci pa nisam bila sigurna šta da radim s obzirom da živim u zagrebu pa sam zvala mamu da opet provjerim ima li terminalnu bolest jer baš odavno nisam, a to bi mi svakako bio dobar argument za odlazak dole, ali to je nekako ispalo malo nezgodno, ko da sam se ja nadala da ona ima terminalnu bolest jer bi mi to olakšalo izbor.
nisam se prijavila za posal.
uskoro sam ostala bez para i tako i tako moram selit u split.
mama nema terminalnu bolest.
svi živimo sretni na suncu, slikamo, smišljamo ime za bend i kupamo se dugo u zimu.







uzela sam sako iz kemijske. osjećam se ko da sam u new yorku. uzbuđenija zbog kese i shitty metalne vješalice nego zbog samog finskog sakoa, preuranjenog rođendanskog dara iz amsterdamskog seknd henda, prebacila sam ga preko ramena onako kako to rade u kul ny filmovima (nikako u seks i gradu i tim sranjima) i krenila doma malo oneraspoložena šta živim samo sto metara dalje. ranije danas stala sam na balkonu i sušila kosu na suncu ko šta su to radile venecijanske djevojke na svojim krovnim podestićima i pitala se: ko je meni dao tu autonomiju da živim i radim sve ove stvari?

--

teta lola se napila pa je svašta pričala didi, da barba jakov nije moga smislit moju babu i da je vidila mene kako se drogiram na babinom sprovodu na kojem doduše jesam motala duvan al na kojem ona svakako nije bila i da ako me vidi još jedamput da to radim da će mi odvalit plesku preko cilog lica. kasnije se nije tila ispričat a barba jakov je objasnija da ga je moja baba jednostavno podsjećala na bivšu ženu.

--

jurila sam nizaskale i nisam je vidila, uletila mi je pod stopalo
malena gušterica. preplašeno sam je tražila pogledom, tako je mala bila, i ugledala je svu drhteću, titrala je kao moje srce kad sam van sebe, stresala je bol ko šta pas stresa vodu,
jedna nožica joj je bila iskrivljena u pogrešnom smjeru i iako sam nekako znala da će bit u redu, jer gušterice uvik budu u redu, nisam mogla samu sebe dovoljno uvjerit da joj duša neće bit povrijeđena.
ne jer bi to mene učinilo zlom, nego jer bi to njoj pokazalo da je svijet loše mjesto.
a ako i gušterice izgube iluziju, sjebani smo.




foto miro


to šta sam nekad tila umrit omogućuje mi neko znanje: o tome kakva je rupa u prsima, kakav je osjećaj kad se raspadaš u prah, rasplinjuješ u dim i u loše uvriježene metafore, kako je to urušavat se prema unutra, propadat i implodirat kao crna rupa, bit u predugom slobodnom padu koji se iz tvoje perspektive kosi s pravilima gravitacije jer naizgled ne ubrzavaš već brzinu koja je poprimila sulude razmjere više i ne osjećaš dok iz daljine kao kroz opnu čuješ druge kako govore, i čini ti se: skoro kao da si u zrakopraznom prostoru i da to traje oduvijek i zauvijek jer vrijeme više ni ne osjećaš baš.
talijanski znanstvenik galileo galilei, prije više od 350 godina, obavio je pokuse u kosom tornju u pisi i zaključio da bi u sredstvu u kojem ne bi bilo nikakva otpora sva tijela padala jednakom brzinom. to je tako jako convenient da mi dođe da plačem šta stvarno nema nikoga ko bi skočio u onom trenu u kojem ja padnem.
ali, slobodni pad je jednoliko ubrzano pravocrtno gibanje tijela bez početne brzine, a ako sam ja pala, a on je skočio, on ipak ima nekakvu početnu brzinu.
uz to, mi ni ne živimo u sredstvu u kojem nema otpora.
iako, ako je udaljenost do zemlje malena, možemo zanemarit razliku u masama.
iako, do zemlje je daleko.
mislim da ću morat napustit ovu metaforu. vi koji se kužite u fiziku znate da totalno serem.

--

ta životna osiguranja, uvik sam se pitala koji je to kurac, jel te onda oni čuvaju da ti se šta ne desi? jer ako nije, kakvo je to osiguranje? osim toga, osiguraj ti meni da on mene voli. i osiguraj mi da ne pogine. osiguraj mi da ću bit zdrava i da ću dobit plaću. i osiguraj mi zbivanje.

--

jebao si, iz folklora, to nešto mračno šta su snage reda gonile po moru moje obale agilnije no išta drugo, sa psima su je lovili, i mogao je to bit samo svemirac, kako su ga lovili, a ti si to ševio. kasnije si pošao sa mnom, na biciklama, prema zapadu, i izgubila sam te iz vida i došli su bojsi i rane i krv, a ti si odmakao i ja nisam više mogla poći za tobom, a ni nazad.

--

ako poludim, bojim se osamljenosti, toga da mi niko neće virovat da uistinu naprimjer čujem glasove.
ali onda sam skužila da mi i sad niko ne viruje.
da niko ne zna kako je bit ja.




foto miro


prvo sam glupo mislila da matematičar, bez da uopće učini taj napor i spusti se do polja geometrije, različitim trokutima prešutnom konvencijom otuđuje njihov višak vrijednosti. istina je da trokutu njegovim vlastitim kosinusom - u samoj geometriji, polju na kojem trokut primarno egzistira - nije dozvoljeno raspolagati po volji, ali ovdje nije riječ o tome da on svojim bitkom proizvodi višak vrijednosti koji se, iako je nominalno njegov, otuđuje od njega i koristi u popularnijim i korisnijim poljima više matematike ili fizike, kao što je teorija valova, pri čemu sam trokut ostaje zanemaren i otuđen od svog kosinusa.
slučaj trokuta, kojeg inače osobno dosta simpatiziram, radije se odvija na polju ropstva gdje trokut, degradiran, stigmatiziran i izrabljivan, neprestano, i kad god oni to požele, ustupa sav svoj trigonometrijski bitak matematičaru robovlasniku, a morao bi ustupiti i više kad bi ovoga nekom nesrećom zanimala geometrija. trokut je ostatak - same temelje svog bitka - prisiljen ustupati uglavnom njihovoj djeci, a ona se time onda uglavnom igraju, što nikako nije opravdanje, ali je trokutu, pošto je u tu igru ponešto i sam uključen, to malo ugodnije.

--

tetovirani prsteni mi nisu nešto. njih ne možeš opetovano zametat, ne možeš ih odložit na umivaonik i ne mogu posljedično upast u odvod. ne možeš ih dramatičnom gestom bacit u vjerenika, muža ili lirskom preko mosta u rijeku.

--

prelazeći sigurnim koracima preko ceste osjetila sam velik ponos: i to je nekad trebalo naučit, stajat pa hodat pa prelazit cestu pa zaslužit da te mama i tata jednog dana puste samu izvan granica dvora. sad smo na svoje uspjehe relativno ponosni, ali šta je s onim ranijima, kad još nismo imali toliko razvijenu svijest o sebi? to je tako nepošteno prema tim našim najvećim uspjesima, ali sad zato imam zgodnu riznicu iz koje se mogu poslužit kad mi pofali.

--

ljubavna veza bi mogla bit nešto kao... zamislimo igricu ili paranoični scenarij. oteli su nas, sve su nas rastavili i oduzeli nam mogućnost govora. ponekad nas bez objašnjenja dovedu, po dvoje, u (veliku, okruglu, metalnu) salu u kojoj smo sami i ne znamo gleda li nas neko (gleda) i šta smijemo i ne smijemo (strogi su i bolno nam lome kičme, tjeraju da radimo nerazumljive repetitivne radnje, guraju nam sonde i još bolnije nas muče samoćom)
to su početne postavke.
ako želimo (želimo) možemo komunicirat kako već uspijemo. nema riječi, postoje samo geste. prije nego se dotaknemo gledam te (na onaj način koji je svima uvijek bio previše intenzivan) i pokušavam iz tvojih očiju iščitati sve: jesi li i ti usamljen (mislio sam da ne mogu biti usamljeniji, ali što ako me sad odvedu od tebe?) kako podnosiš samoću (koja mene toliko boli)? znaš li gdje smo (nije važno sad kad znam da si i ti tu)? jesi li jak (za oboje)? trebaš li me (i slab sam za oboje)? planiraš li bijeg (svakodnevno)? sa mnom?




foto miro


ranije sam imala taj neki, kasnije ustanovljeno opsesivno kompulzivni, poremećaj da kuda odem, tuda se moram i vratit nazad (potreba koju sam u sebi praktično zvala "kuda pođeš, tuda se i vrati"), inače bi mi se putevi, gledano iz svemira i onako općenito, zapleli, i sve bi ih teže bilo razmrsit i još ne znam zašto bi na kraju bilo nezamislivo loše da se nikad ne odmrse, al sad kad gledam, pa kvragu, to je dokaz da si živila, valjda (iz svemira bar), al sad svejedno, zaostali su mi neki refleksi pa i sad ponekad osvijestim da se zapetljavam i tako ležim ja kod njega na kauču i čitam, on se otišao otuširat, i sve mi smeta šta je muzika malo preglasna i ustanem, smanjim, pirueta, vratim se, legnem i pomislim, ne bez vragolaste doze simpatije prema starom tripu, kako sam se zapetljala. i bilo mi je čak žao šta me taj film ne pere više, jer bi mi onda zadovoljstvo šta sam se zapetljala baš tu bilo još veće.

--

bolesna, napila sam se, rakije, jer je ona zdrava, al napila sam se. s ljudima s kojima se želim počet družit al ne mogu jer baš sam odselila drugdi. grlile smo se i s njom me zbližila mogućnost da njena velika ljubavna priča propadne ko šta možda propada i moja. i zbližavala nas je naša vjera u to da je ljubav moguća, ako ne sad, nekad, al da je moguća.
s dečkom od dnevnih kava ka noćnim pivima najčešće napreduješ, al kad te cura nakon nekoliko večernjih izlazaka zove na kavu, to je korak naprijed. divan korak, ako je u pitanju divna cura. al odselila sam, a svoj život sam posudila najboljem prijatelju, jer mu je to trebalo. posudila sam mu tako i nju.
odselila sam i to me samo oslobađa. jer osjećam da nisam nigdi i da baš tu trebam bit kako bi zapravo mogla uvik bit tamo di ima ljubavi.

--

mama me ušila u haljinu i pošla sam.
miro je u trafikama tražio vrhnje za kuhanje.
došla sam u split.




foto miro

nije da sam ja najhrabriji i najmaštovitiji - često sam i lijen i kukavica.
stola

ti uvijek zamalo doneseš sendviče.
andrija


vozim se kroz krš i makiju dok sunce novozelandski zalazi za dinaride. od predhistorije dijele me samo dalekovodi i cesta, u isto me vrijeme spajajući s nekom madmax budućnosti o kojoj nekad snatrim, ponajviše zbog osjećaja prostora i mira. sunce je nešto veće nego inače, obojano fluorescentnim sokom od cikle, i zato je više zvijezda, a manje arhetip i tobože samorazumljivo. uživam i dišem; mirna sam, na onaj dobar, ispunjen i nemiran način, ali svaku malo mi doživljaj kvari činjenica da sam u hrvatskoj. da je ovo hrvatsko tlo. da mi ovo nikako do kraja ne može bit ko u filmu i maštariji, jer je obilježeno, i to ne nečim nepoznatim i uzbudljivim nego poznatim, a lažnim, koje mi ništa ne donosi, nego samo oduzima.


***


shvatila sam kako vikend u stvari uopće ne postoji kao zaseban prirodni fenomen ili nešto. da me neko pitao, naravno da bi rekla da je arbitraran i ustoličen tradicijom, ali sad sam ga baš shvatila, vikend. nekim danima dajemo ljepši prizvuk i više ljubavi i generalno milog ozračja, šta je totalno nepošteno. potpuno bezveze.


***


mislim da mi cijeli ovaj sistem organizacije života čovječanstva po različitim gradovima ne odgovara. ne mogu slobodno ić istraživat i putovat, da usput slučajno ne zavolim neke ljude koje će mi posli bit teško ostavit i koji će mi većinu vremena bit daleko. plus sve šta ima na svitu ja moram vidit da mogu bolje kategorizirat, šta moram jer sam opsesivna, a to je tako logistički teško i vremenski neizvedivo s obzirom na veličinu svijeta i brojnost kategorija prema kojima ga kategorizirat imam potrebu. trebalo bi da smo svi na jednom mistu i da su tu svi koje volim. i da zajedno putujemo i istražujemo nenaseljene predjele zabavljajući se pritom minimalnom klasifikacijom.




foto: jeras



kad vidim naizgled usamljenu mladu trudnicu ili samo trudnicu podobnu da to upišem u nju, najčešće duge kose u širokoj, laganoj haljini i s teškom torbom, budem malo tužna zbog svoje mame koja jednom kad je zatrudnila, ali dok me još nije upoznala, mora da je bila jako usamljena. konačno si udvojen i imaš priliku konačno ne bit usamljen jer je neko, neko stvarniji od sićušnih ostataka blizanca kojeg si proždro još u maternici, u tebi, ali to ne donosi očekivanu utjehu, jer moraš nosit na sebi breme dviju duša, a nemoš to nekako iskomunicirat, nosiš u sebi breme ljubavi za nekoga ko ti to još nikako ne može uzvratit.

iz: bremenita snatrenja 


***


lijepo je, iako pomalo patrijarhalno, kad teže bolesni muškarac muž preporuči svoju ženu drugom muškarcu da se brine za nju i pazi je kad on umre, umisto da je ljubomoran šta među ovima postoji neka iskra i šta će se vjerojatno, a jer je riječ o filmu, nakon njegove smrti, ili vjerojatnije neposredno pred nju, spetljat. pomalo patrijarhalno, ali lijepo. ja ne osjećam da me ikad tata tako pazio pa mi ne treba načelno ni da me muž jer sam navikla, ali isto bi bilo lijepo. patrijarhalno, ali lijepo.

iz: pograničja nekorektnosti 


***


s jedne strane se mislim čemu to sitničavo inzistiranje na savršenom saskoku sa sprave, s druge mi se čini da je on najvažniji dio nastupa: pokazat da si u stanju nakon velikog performansa ponovo unižen nastavit bivat skroman u suglasju s gravitacijom, fizičkom dušom planete.

iz: sport 







upalilo mi se grlo i bila mi je pomalo puna kapa pa sam zašutila.

svi kažu da im je teško pričat dok ja šutim, iako im je malo lakše kad se zapričaju i užive. ali ne mogu im reć da im riječi ne odjekuju u prazno, da im se to samo čini – znam da im treba da moja šutnja ima za razlog onijemljenje pred njihovim riječima, a ne da je apriorna.

ja sam pak generalno mirnija i odmornija, jer nema tuge zbog njihove neadekvatne reakcije na moje riječi.


***


kupila mi je mama plišanog medu kad ga nisam mogla pustit u dućanu, a nisam mogla jer je bija tužan i pomalo ljut na svijet i nije tija otić nazad na policu nego mi se zakačija o prsa onako malo rezerviran al u stvari sam osjetila da sam mu se svidila. otad ga pokušavam oraspoložit, ali on nikako da promijeni izraz lica. izraz njuškice. to je donekle frustrirajuće, ali neću odustat.


***


kad su muške bokserice bilo kakve osim jednobojne i bezlične, smiješne su mi. ne jer je na njima neka smiješna ili glupa poruka, ne jer imaju uzorak koji ne paše osobi, nego jer čim nisu jednobojne i bezlične, pretendiraju na nešto, pretendiraju da nešto budu i da to nešto bude više od bivanja pukim donjim rubljem. nije ni to samo po sebi smiješno, već je smiješno to šta su baš bokse subjekt pretendiranja, smiješna je sama pretendirajućost subjekta, ako su subjekt koji pretendira bokse. smiješno je da bokse kao takve idu išta pretendirat.


***


ona je zaljubljena i kaže da se voli bacat u stvari, ali da se boji pada, da čim se bacila očekuje da će udrit dole, doć do kraja, ali objasnila sam joj da je to zato šta pretpostavlja da je objekt koji je privlači blizu. da bi padala, izvor gravitacije mora postojat, ali neka ga zamisli jako dalekim, toliko da mu se u tri svoja vijeka ne može približit dovoljno da bi se razbila o njega, a onda mora bit i jako velik, a to je lipo, a to šta je daleko znači i da ga nikad skroz nema, a to je nužno da bi se održali.

 iako ja, ja se totalno želim razbit o njega.




foto: jeras



ko dijete, prvo sam raspakirala najdraže knjige i medu, ko luđakinja montirala svoj madrac na njihov jer nikad ne znaš ko je na njemu umro, a suze su mi imale okus kao kad me mama desetogodišnju ostavila u bolnici. ja vjerojatno prosječnom čovjeku ili ženi nisam normalna. zgrada je živa, slušam joj utrobu, škerce i želučane sokove, kroz cijevi u kupaoni kao da prolijeću avioni, bojim se njenog grotla u podrumu i teško mirim s tim šta me progutala, ne znam je, ne znam oće li me zaštitit od kiše koja jača, ne znam oće li mi njena izmapiranost dopustit da se tu radujem, volim, živim, da se tu zbiva, i pribojavam se da je grob, da me progutala i da je ovo kraj svega.


***


vrijeme bez njega mi pada strahovito teško, probavljam ga kao svoju kaznu i pokoru, ali strahujem, užasno strahujem, stravična je pomisao da ćemo umrit a da se više nikad ne vidimo, šta je pojačano mojim stalnim uvjerenjem o skoroj smrti. zato mogu samo pit, nastojat ne razmišljat o njemu, u tome ne uspijevat, grčevito plakat, sanjat ga i molit marinu da se moli za mene.

Lang ist die Nacht

opijanje i destrukcija će nas samo udaljit, 
makar se po tome prepoznajemo.
stola


blaga je noć, zemlja je za ljude, ništa ne može lagano crći, skvičim pod lampom od štrasa; prsna noćnoća samotni i samotnijevaju prsa; kartaška igra koja me slijepi i rastresuje, po našem mesu i pod prsnom goloćom izdaje njihove nikakve bližnje, o bože, blaga je noć. moja divlja kosa ništa ne zna, tvojom mogu kročiti izašav iz dvorca mašina, kružna trulež suzama štirka tugu a stranputice - vaš čovječji šešir, brza mudrost sposobne sestre. ali ja, vapijuća, teško selenom štirkam ovo stanje stotinama tisuća loših zenova, i moja kapica istrljana selenom pod njegovim vodstvom, iz njih lošijaju tisuće stotina slobodnih frajli i skrivaju se stubene u zenu. engelsovo ruho - hoću li ga se ikada poželjeti riješiti, i zrakoplova po zemlji letajućih; iz beznadice izranjam moj prijatelju. s obezvrijeđenom žestom i frulicom, ljuboznalče omladinskih zastava nada mnom, nad jaukom, nad zelenim čajem od jasmina i tabletama ginsenga, u rezigniranoj noći s kvadratom - sinusoida je visoka i mudra, medvjedići ustoličeni na mojoj jedinoj ogradi, vučjeg mlijeka mi daj i umukni u mojem korjenju i lasima; visokost me vodi, idem u spavaj, padam iznad tvog ludila u nesaničku traumu, nije mu teško zahvaliti, igram se s trolom, u njegovoj ušlagiranosti drhtim. svatko mora imati majku da vaše zafrknute manire ufrkne, vi imate, vi morate imati revolucionarnu i jednu - dok po vrtnoj kanalizaciji gušite ukradene flamence - ruku u ruci s vlakolovođom, ljubaznom vašom ljubavlju. moj tužniji oče, zašto damast držite skriven i nikad ga ne provjetravate? uronjen u vjetrovitu fontanu, u jednoj noći nitko se ne može isprati; to nije strah, kvragu, blaga je noć pod tim aušvitskim vukovima, tuđim isušenim svjetovima, vilinskim prsima. svjetla!, ispunite veliku traumsku poru nada mnom (tu visinu ne mogu doseći), uklizite s ponekad dopustivim, odobrite hinjenu zimu. u ničem ne lažem, perem svoj rat, zviždajući kostur usisavam u vlasulju; dođi ovamo, poželi me u vatri i oružje i bubnjeve i tlapnju izlaskom sunca uništi. ja zacjeljujem cijele vilinske pukovnije, a oni dolaze kao globalni rat, ruka je kruh. u velikom puritanskom vremenu čovjek mora ribati pod vašim svjetlom pod povicima požurdbe, po vašoj zemlji, po povicima, uterus probijmo rendgenom, kružnim srelicama srce, u enormnom radijusu noći. pod teretom neki su ljudi viđeni, i vi ste ih vidjeli, teret i narodni neposluh šokiraju sretnike u njihovom blagostanju. vješati dobrobit, ti znaš, mi je zabranjeno. jednog gorkog petka - slavila sam svoju ljubav, zrak je eksplodirao u umaku od limuna i veliki napad sa mnom u gumi - da, bludim s njihovom presvetom ribom, jedan krug pa izbaci, budi moj okrutnjak u oluji, noćima padaj i plači. grabim tvoju slatkoću u noći. o kada ne bih imala ovog tereta! šeširim se u vrijednosti, (jer ništa ne vrijedim), ne stavljam šešir u srce, (zvonim ali nitko se ne javlja), nemam šešira na ovom svijetu, (pijana sam u divljoj vodenoj noći), drhtim ali nitko se ne javlja, (nemam šmrkalja u šeširu). jesi li ti jaki vođa? tuguj s ničim u tvrdoći, ja još uvijek blago ležim, ležim dražesna i blaga, tko će me u noći željeti, eh vi ste blato sa sjevera i vaš klobuk ima na novoj podstavi moje ime upisano. moja je noć. i nema dana.

strukturiraj svoju patnju.
marina i.



jedino šta me do sad uvik držalo bilo je zajedništvo u radosti i muci pa čak i kad je nisam mogla iskazat. uvik ste svi, kako kad, al svi, bili naokolo i čekali da me uhvatite, a sad čelični kamen na srcu ne mogu podijelit s nikim, nikim, i na neki čudan način nikad nisam bila usamljenija. jedini koji za njega zna je on šta me, paradoksalno, još više s njim zbližuje.
svi su otišli iz ureda. ljepljikavo popodne koketira podjednako s oblacima i sa suncem i to je malo tjeskobno. ležim na stolu i čujem njihove glasove prigušene kao truba s onim čepom pa znam da sam umrla.


***


isprepleli smo ruke i krenuli. svaki put kad bi počela proklizivati ili gubiti ravnotežu njegovi su se prsti stezali oko mojih. bez imalo oklijevanja, svaki put, odmah, instantno, na razini refleksa i nesvjesnog i prirodnog i tjelesno samorazumljivog se brinuo za mene. volim da su dječaci prema meni pristojni na razini ida, jer to naznačuje da bi na toj razini možda mogli i volit. da bi na toj razini možda mogli volit mene.


***


na balkonu sam i mačke se dole pare i to je uvik bilo malo strašno – to šta zvuče kao da plaču i ta činjenica da mačke uopće jesu seksualne.


***


nikad se nisam primjereno tj. njihovim očekivanjima adekvatno obradovala ili bar iznenadila kad bi mi mladići uzeli ruku i stavili na penis da pokažu da je dignut. mislim, šta sam ja to trebala mislit da će mi pokazat, a da bi se pritom iznenadila? uz to, po očima i toj gesti posezanja za mojom rukom već vidim šta je na stvari.


***


po mom mišljenju mi je problem šta sam oduvijek previše slušala autoritete. ne znam zašto, ne iz nesigurnosti, ne jer ne bi znala za drugo il bolje il kulije il mislit svojom glavom jer sad kad to znam opet recimo imam navadu i ko neko nagnuće slušat ih. nego jer mi je takva psihološka konstitucija. ali sad kad to znam, najučinkovitiji mi je pristup sama birat autoritete, i to sa zadrškom i oprezom, i odabrala sam si dobre. ali kako sam tila samo najbolje, ti dobri su onako jake ličnosti pa moram bit pojačano oprezna. ali opreznost, ona se kosi s prihvaćanjem autoriteta.


***


imala sam tog nekog ljubavnika kojem sam bila seksi i napeta tako kao da bi se seksao ali nije bio zaljubljen u mene. zato ja nikad neću razumit muškarca, meni je on fizički napet samo ako mi je napeta njegova duša pa makar se, jednom kad kemija popusti, to pokazalo kao greška.


***


dok ležim na ginekološkom stolu mislim se šta ako bace bombu i ginekolog pogine, a ja preživim s onim metalnim kurcem u sebi, ko će mi ga izvadit? zato mislim da uz osnove izviđaštva, poljoprivrede, prve pomoći i općenita diy znanja, za slučaj apokalipse treba usvojit i neka partikularna. jedan od mojih dream jobova je "onaj koji smišlja moguće loše scenarije u nuklearci da bi stručnjaci mogli predvidit sva rješenja" i mislim da ću na tragu toga predvidit sve moguće situacije u kojima me može zateć apokalipsa i naučit sve vještine koje se uslijed toga pokažu nužnima za udobnije preživljavanje, s naglaskom na prve trenutke nakon udara, a vađenje metalnog raširivog kurca s mogućnošću fiksiranja u raširenoj fazi bit će prvo na listi.

iz: u ordinaciji


***


za neke ljude mi je žao šta su dovoljno stari da im mama više nije živa. žao mi je mene subjekta promatrača koji vidi da bi pod svaku cijenu trebalo da ih neko tako bezuvjetno voli, ali da je ona sigurno mrtva. žao mi je šta osjećam da ja sama za to više nemam kapaciteta.


***


razmišljajući o tome da šta ako se teško razbolim i bude opcija da me zalede na neko vrijeme dok ne nađu lijek, ili jer, kao što je slučaj u mojoj konkretnoj maštariji, kriogensko stanje samo po sebi liječi moj rak, i kako bi se relativno lako odlučila na taj korak jer bi ga shvatila ko pustolovinu u koju se ne bi bojala upustit sama, totalno sam prihvatila činjenicu da će dok se ja vratim svi moji voljeni bit mrtvi i da ću bit sama - jer sad sebe volim ponajviše i jer sam ko shvatila da sam ionako sama.
na tragu ovoga ću krenit promišljat i smrt u čijem me dosadašnjem promišljanju izgleda najviše brinulo isto ono šta me brine kad odem u split: to da se svi super provode, a mene nema. ali kako, kako da se onda opet zaljubim?

moji tekstovi nisu samo znanstveni radovi, oni također sadrže
informaciju o mojoj poziciji subjekta koji ima emotivan odnos sa
stvarima o kojima pišem.
antej


to šta se sve oko mene trese i ruši ipak nije moj subjektivni dojam nego jedina istina (dodaću radi onih osjetljivijih: jedina moja istina) i treba mi objašnjenje tuđe neuzdrmanosti, da mi objasni zašto, zbog nedostatka kojih mehanizama se mogu osjećat toliko jadno.
možda je s njima kao s bakterijama koje nisu pretjerano uzdrmane potresima na zemlji, možda ja živim u dimenziji pogodnoj za neadekvatno intenzivnu bol.


pitala sam cimera, naši elektroni su zamjenjivi. moji elektroni nisu nužno moji, moja je samo formula (i protoni koji nikud ne mrdaju ako ih ne povratim il odrežem sa sebe i sl.). zato želim bit okružena samo ljudima koje volim da kad već moram dobit neke tuđe elektrone to budu njihovi. inače je to ko kad te dodiruju nepoželjni stranci i možda baš zato strašno ne volim da me oni dodiruju.


umjetno proizvedeni elementi su nestabilni jer imaju jako velik broj protona. zato ih ni ne možemo više nać, elemenata, nažalost, jer su svi iole stabilni već otkriveni. nadala sam se da bi se moglo, to bi mi donilo malo uzbuđenja jer sam kao pomislila da bi ih ja možda mogla potražit. pitala sam jerasa bi li možda na nekoj planeti bili stabilni, al on je reko da ne bi jer nestabilni elementi nisu nestabilni uslijed nečeg izvanjskog nego po svojoj biti. to skroz mogu razumit.







kad stojim a vrijeme mi dolazi, oblaci se polako zgušnjuju, kiša ima početak i kad nema kraja, sve se valja i preraspodjeljuje, a ja polako upijam hladni miris opranog kamena koji se širi vlažnim zrakom i uzbuđuje me. ili kad stojim u gustom, toplom, kao seoski žumanjak žutom rujanskom poslijepodnevu. tad vrijeme traje zajedno sa mnom koja sam njime strogo, ali pravedno stegnuta.

potpuno je drugačije brzom i ustrajnom vožnjom sjeći prostor. tad siječem i vrijeme, zasijecam ga oštrinom svojega kretanja i kiša koja mi odjednom prekrije vjetrobran razlikuje se od one koja se odjednom sruči na mene dok na teraci promatram more, jer sam u nju upala nasilno, a ne je strpljivo dočekala i ona nikad ne može bit moja kao ona druga, ne može bit nimalo moja ako se ne zaustavim i pustim da se ona diktira umjesto da je ja. s vremenom u koje nasilno upadam ne mogu uspostavit valjan odnos jer sam uvik superiorna.
svjesna sam da naizgled miješam vrijeme i vrijeme, ali tila sam prenit onaj dojam, onaj osjećaj koji imam, osjećaj da kad se krećeš zbilja putuješ kroz vrijeme. kroz temporalno vrijeme, a da meni atmosfersko vrijeme nekako ukazuje na to.


cimer me provocira i ispituje što je to gravitacija, što spaja planete, zašto se oni međusobno privlače i sve tako redom. moj argument da se sviđaju jedni drugima rezignirano odbacuje.







nikad nisam bila na ti sa zviježđima jer osim šta stvarno nimalo ne podsjećaju na ono šta bi trebala predstavljat (šta je pomalo ko moderna umjetnost i okej mi je), skroz su 2D i te zvijezde pripadaju različitim galaksijama i mogu zapravo u 3D (a da ne govorimo o (3+n)D) poretku svemira nemat ništa jedna s drugom i kad bi se otisnuli od zemlje slika bi se uskoro počela mijenjat strašno više nego šta bi se mijenjala da zvijezde jednostavno leže na istoj plohi; čemu to inzistiranje na tradiciji ako je glupa (ko istarska torta)? volim bit nesputana ali dakako i sputana i volim maštovitost ali i urednu klasifikaciju. ako odletim u svemir, čemu se pomalo nadam, da se po njoj mogu pošteno orijenitirat. jer ko da mi nije dosta šta mi sad 3D komponente određuju koordinate, a šta pritom nemam vizualne referentne plohe.


dok me motor uvlačio vrijeme se razvuklo i imala sam ga sasvim dosta da poželim još samo tu zadnju stvar: da me rasiječe na tako male komadiće da samo prođem kroz njega i da avion nastavi letit.



- hvala ti šta si mi objasnio ovo o beskonačnosti. sad više neću govorit gluposti poput "moja tuga je beskonačna."
- sad ćeš govorit da je neprebrojivo beskonačna?
- da.

sana: koje su ovo životinjice mušice? ovo su mušice, jel?
stublić: ko?
sana: ove životinjice šta nam stalno umiru kraj lampi.


komunikacija se odvijala na razini optimizacije, a ne emotivnih konotacija.
marko





rekla sam cimeru da je stola rekao da ne voli par jer u paru nema potencije i da mi je lipo bit sama jer osjećam potenciju da predosjećam da ovo će biti dobra noć (predosjećam), jer osjećam potenciju u tome da idem okolo sama, da vozim biciklu i idem, da izađem u klub i svi smo tu, da osjećam potenciju u slušanju severininog bred pita. i objasnila mu, jer on je informatičar i moraš mu objasnit priko fizike, da su atomi puno uzbudljiviji od molekula, jer stoje naokolo sa svojim pozitivnim i negativnim nabojima i u svakom trenu svašta može bit, a molekule, pogotovo one stabilne, su statične i tako dosadne. malo je zanimljivije s nestabilnim molekulama, ali razarat brakove i parove nije, bar meni, nešto lipo i uzbudljivo iako šta se mene ikad ticalo ima li on neku curu, to je njegova stvar i on je mora riješit. kakve ja veze imam s tim ima li on curu, ili ona curu ili dečka ili kad smo kod toga on dečka? uvik me mučilo šta se mene tu nešto krivo gleda, šta bi me se gledalo jer nije da su sad nešto redom ostavljali cure, nije da su samo čekali da im ja naiđem, kao šta me muči kad neko ubije ljubavnika a ženu ne, kažem ja njoj zašto bi on ubio tvog ljubavnika, pa jadan lik nije možda ni znao, dobro, vjerojatno je znao kad je vidio dječji krevetić i sve, ako pretpostavimo da ste bili u vašem stanu, ali nije lik kriv, šta to ima s njim, ti si ta koja bi bila kriva, koja je tu nekog prevarila, a kaže ona da bi on ubio i ljubavnika i nju. da se razumimo, nisam ja za to da muževi ubijaju žene ni ništa, nego mi je samo nelogično. trebalo bi napustit cijelu tu praksu braka, ako imaš djecu brak je izgleda zbilja samo firma za njihovo podizanje, zbilja, ja stvarno ne bi bila spremna sve podredit tome, nezgodno je šta me prije par mjeseci bila jako obuzela želja da imam dijete, albino djevojčicu koju bi odijevala u crno pa iako sam zamislila da bi je odgajali svi iz ekipe, ipak je dobro da me ta želja pustila, dijelom i zbog toga šta se svi skupa nikako nisu mogli dogovorit oko toga jel ok da ona nosi crno i da je vukobratović vodi na utakmicu tako malu i smi li jest meso i oće li je odgajat u anarho ili stranačko-ljevičarskom smjeru.

a onda je cimer rekao da s potencijalnom energijom nije sve jednostavno i da ne može postojat sama za sebe nego da joj treba neka druga potencija s kojom je komplementarna. naravno (rekla sam mu da ima tamo negdi neko s potencijom komplementarnom mojoj pa je onako malo zakolutao), upravo zato i je potencijalna zato šta je sve naokolo također potencijalno, iako sad već više nije ako imaš trideset godina jer su se skoro svi valjani nekako uspili poženit a ako ne možda su još malo premladi. ja sam rođena na kraju prosinca i uvijek to radim, kad me neko pita koje sam godište, kažem, i uvijek brzo dodam: ali u decembru pa u biti spadam u mlađu generaciju. ali iako je moj rođendan najkasnije u godini od svih, nemam dojam da sam mlađa od svih jer sam u biti starija od svih, osim od stipe. ali to nije problem. to mi nije problem jer sam svašta doživila i puno sam pametnija i lakše mi je živit nego prije jer sam našla načine da se saberem, našla sam načine da se pazim i da hendlam život. ipak, nekad mi je malo teško kad se stalno družim s mlađima jer budu glupi. meni je sa svima bar jednom malo puklo srce, s raznim ljudima mi je puklo i ništa im ne zamjeram ali mi se djelić po djelić srca pougljenjuje i u zadnje se vrijeme osjećam samija nego ikad, makar me masu prijatelja voli i makar mi je život pun svega, a kad je pun svega, kad se stalno nešto zbiva, kad stalno nekud idemo i nešto radimo i kad smo tu stalno jedni za druge, onda je dobro, jer je uzbudljivo i jer se život zbiva. riječ zbiva sam naučila davno, još tamo dok sam slovo Z pisala kao S, i nikako nisam prestala volit tu riječ.

stola mi je rekao da ja imam drukčije postavljenu granicu tolerancije običnosti od većine ostalih ljudi - nije to točno tako rekao, ali mislim da sam to dosta dobro opisala, rekao je: mi smo sad na cetini (to je rijeka) i nekome će sama ta činjenica da smo došli tu bit dovoljno uzbudljiva. ali ti moraš ukrast neki čamac i onda se vozit u njemu - nekome će pak to bit dovoljno, naprimjer meni (njemu), ali meni nije, meni se u tom čamcu opet nešto mora desit, ja svaku malo moram dobit injekciju nečeg velikog, uzbudljivog, posebnog, veću injekciju od drugih. i samo nekad moram shvatit da je tome tako i ne bit tužna šta je drugima potrebno manje uzbudljivosti pa me ne mogu i nemaju potrebu uvijek slijedit ili želit više skupa sa mnom.

sad se selimo pa i u našem novom stanu imaju jedna velika i jedna mala soba i ja oću malu, a cimer neće malu, ali mi i dalje ne da da ja uzmem malu jer da ja imam previše stvari. pri čemu njemu nije problem da ja držim neke stvari kod njega u velikoj u ormaru, kad bi je on eventualno uzeo, ali je on ipak ne bi uzeo, iako je želi. pa sam se rekla riješit svih stvari (osim šivaće mašine) e da bi mogla uselit u manju. na taj moj prijedlog nije mu se pomakao ni jedan mišić na licu.





nekako, pomisao da se sad udam me rastužuje, kad su mi obe babe mrtve. previše bi mi tužno bilo da nisu tamo jer znam kolko bi im bilo drago.

i ja volim black steel. bilo je perioda u životu kad sam je imala na repeatu. doduše, nije bilo repeat opcije jer je bila na kazeti.
jelena k



- jesam ja prestara?
- nisi. nisi još ni trećinu života proživila
- pa neću valjda živit sto godina?
- živićeš 90. to je dosta.
- jel to dosta?
- je, moja nona ima 81.
- ona se super drži, al ona se sigurno nije ovako uništavala alkoholom.
- da, al je bila u partizanima, to je isto.

Danas u mojoj komunističkoj ekipi vlada ozračje odricanja od sakramenata katoličke crkve kojima su nas protiv naše volje podvrgnuli roditelji i babe. Ipak, ja imam utisak - kojeg svi ismijavaju izrugujući mi se ko bezočno, ko u nevjerici - da ti ljudi imaju više simboličkog kapitala od primjerice mene koja nikad nisam primila nikakve sakramente. Svi ih se odriču i to sve, al ipak ih imaju. ja stalno mislim da bi bila bolja osoba da sam ih nekad primila, onako, jer me baba krišom odvela u crkvu i riješila to, pa da ih se sad mogu do mile volje odricat i odmahivat rukom. Stalno mislim da bi ipak bila nešto čišća. Da bi bila sabranija, mudrija i divnija prema drugima, da bi onda Jagiću bila kuraba, da bi bila lijepa i imala elegantnije geste. I da bi me on volio.


***


ja sam išla vani pit, a ona su se još uvik igrala - dobra večer - svaki put ih pozdravim jer sam u tom segmentu odlučila doprinjet njihovim klasičnom odgoju - dobra večer. platite dodatnu školarinu svakom djetetu 5000kn! - zapitala sam se kako znaju da se bavim školarinom kad ja zapravo živim u drugom gradu i zašto su me odlučili zezat i po čemu pretpostavljaju da imam djecu, a onda sam vidila da igraju monolpoly. koji smo mi uvik zvali monopol.



***


gej vječanja (ja u mislima živim u americi) (hopam iz države u državu a u nekima je to dozvoljeno) (pitam se jel odnos osjećaja amerikanaca prema americi i prema kojojveć američkoj državi iz koje su il u kojoj žive imalo sliči našim osjećajima u jugoslaviji; i ima li to veze s nečim općim poput federativnosti i jesu li relevantna različita društvena uređenja ili nešto poput različite unutarnje protočnosti informacija i jel to možda potpuno idividualno. pričat o emocijama donekle je glupo, doduše, al samo donekle)
dakle gej vjenčanja su skroz poštenija jer tu može zaprosit svak svakoga.
osim ako i tu ne postoji korelat između onoga koji prima u krevetu i onoga koji prima prsten. svi moji gej prijatelji žive u bivšoj jugoslaviji pa nemam koga pitat. možda se, jer su informacije protočne, mogu raspitat na internetu.


***


da se bog obrati nekom svećeniku i naloži mu da nek ne zvoni više (možda jer mu više ne treba ili mu je dosadilo već jer mu nikad i nije trebalo ili je stavio zvona u historijski kontekst i uvidio besmislenost zvonjave u modernim i urbanim sredinama), njemu bi sigurno, možemo se kladit, bilo neugodno obznanit javnosti i još više braći kolegama iz struke, promjenu pristupa slavljenju boga i njen izvor, jer mu niko ne bi vjerovao, jer niko zapravo ne vjeruje u boga i jer tradicija i konvencija nadvisuju fenomene, premda su na vjerovanju u istovjetne fenomene, u čiju istinitost niko zapravo ne vjeruje, i izgrađene.



***


kad me uslužni djelatnik tretira s poštovanjem, to mi je u biti grozno jer mislim da me tretira samo i isključivo zato šta imam novac a on nema.
kad me uslužni djelatnik tretira s poštovanjem, a kad nije riječ o djelatniku koji je ujedno i poduzetnik - jer znam da me tad tretira samo i isključivo zato šta imam novac koji on želi - to je pomalo i strahopoštovanje zbog moje tobožnje pripadnosti višoj klasi od strahopoštivatelja koji si svoju klasnu poziciju nije osvijestio na pravi način pa vjeruje da sam jer sam u poziciji da me on uslužuje bolja od njega, a to skoro pa nikad nije slučaj (skoro, jer možda je on ipak pizda koja se bezočno seksala s curom koja je u njega bila iskreno zaljubljena a on je to znao), a pogotovo ne s uslužnim djelatnicima.

ovo je naravno ne samo klimavo već potpuno pogrešno, on može imat više para od mene, i možda sam ja ranije tog dana radila neki usrani slabije plaćeni posao i to sve. ali ipak, ipak ostaje činjenica da te u uslužnim djelatnostima, naprimjer u uslužnoj djelatnosti krstarenja, neko uslužuje dok ti ladiš jaja, nevezano uz to šta će on za to uredno, iako vjerojatnije neuredno, dobit plaću.

zašto bi me smetale uslužne djelanosti? svako ima pravo bit dobro uslužen. stvar je u tome šta mislim, pomalo kršćanski, da bi svi trebali služit jedni druge i bez plaće, i šta mislim, pomalo komunistički, da mi ta sva uslužnost ne bi smetala da uslužni djelatnik ne radi na krstarici koju naokolo gonja neki kapitalist il korporacijetina koji si u džep stavlja većinu novca kojim si ja platim krstarenje, nego da naprimjer radi na maloj barci pa me preveze priko do otočića i malo naokolo i nazad ili ako se baš i on i ja zaželimo duge plovidbe da nam država dade brod na slobodno služenje pa da se svi naokolo vozamo po morima, on nas služi, ja šišam ekipu i svi smo radosni a kad nam neko plati da ga povezemo - kad nam neki od ex kapitalista koje smo prebacili na neki maleni arhipelagić da si ih maknemo s očiju plati da ga prevezemo do susjednog otočića - od te love kupimo benzina i vina i onda se ševimo, ali samo s onima koji su u nas zaljubljeni.

sano, obuci se, zima mi je.
baba seja


jednom je ona nekad davno bila djevojčica.
jednom je bila mekana.
jednom je bila stoik.

dovela sam momka a ona je rekla da spava na drugom katu jer nije važno da on i ja nismo u istoj sobi nego da susidi vide da nismo.

vadili smo bukve iz mriže na teraci kad ih je bilo puno s turistima.
poveli su me u polje pa smo nas dvi sadile kupus pa sam mijesila blato ko kruv i nisam se naginjala u gustirnu.

skuvala je falšu juvu koja nije bila lipa ali didi je ali je meni skuvala falši toč od zeca s mlincima kad sam bila vegetarijanka i skuvala je salatu od krumpira i toč od poma i riblju juvu. skuvala je lešo kupus i brujet s grožđem i ispekla kruv ispod peke. isfrigala je pecipal.

bila je na teraci.

isplela mi je ljubičasti džemper kad sam bila siromašna ali ga je mama oprala pa se razvuka ali sam ga prije nosila u školu kad sam bila dežurna učenica pa sam u njemu išla čitat obavijest u razred di je on sjedio. uzela je puno robe u susida od karitasa pa je rasplitala džempere a mi smo skinile robu s tavana i probavale. isplela je čarape. iskukičala je tapetić.

zajebavala je mačku pa se ona vrtila u krug za repom.
napravila mi je sok od voća i povrća ali je stavila pome.
nosila sam njen kaput iz norveške pa sam imala upalu mjehura pa mi je posudila svoju robu. posudila mi je svoju pidžamu.

išle smo brat kozi bušak uz cestu. povele smo kozu u šetnju. kunci su pobigli. tuke su pobigle. kokoše su bile u selu. pasa je dovela mama i odvela. bacila je sić u more da zagrabi vode i izvukla hobotnicu. nahranila je roka.

nadivala je iglu i zakačila puntapet. uprla je upirač. imala je nervozu u nogu. molintebogon zalijen vrtal gren u grote. popila je čaj s vinom i cedevitom. jela je kolač. nije bacila hranu iz frižidera. nije bacila mačku u more.

rekla mi je pazi da ne kasniš ali nije rekla do kad moram doć doma pa sam ostala dugo s momcima pa se ljutila da sam kasnila. rekla mi je obuci se zima mi je. rekla mi je jel baš moraš vozit auto jel baš moraš vozit biciklu jel baš moraš ić plivat jel baš moraš ić jedrit jel baš moraš ić u disko.

očistile smo apartman.

vodila me u selo svom bratu pa smo pili čokoladni liker a oni su pričali o nekome koji je radio u kotlovnici pa su ga na ekvatoru polili vodom pa je posli po ljeti nosio pletene kape.
vezala mi je maramu da mi ne napuše glavu.
iskukičala si je crnu kapu i rekla mi stani tu tako u red kraj mame saćetise ljudi žalovat.

gledala je seriju.

išli smo na velikim valovima i brod je lupao provom i ona je bila u brodu.
prvo se polila morem iz sića pa je onda plivala livo desno livo desno.
dide se naljutija na mene pa nije napisa moje ime kad je nalija cement pa je baba popodne sišla na mulić i napisala sana.

jednom je imala tri brata pa je ona bila seka. bila je tereza. bila je baba seja. bila je mama a nekad i baba a nekad i ja tebi neću sto puta govorit, jedi šta oćeš, to je tvoje zdravlje.

ja sam jako tila ić a i sestra je tila ić di i ja pa nam nije zabranila nego se popela s nama i gori su bila sva dica iz boka na stini i bila je baba pa je uzela štap pa je uzela vodstvo pa je izvela nas cilu četu malih odande kroz makiju a meni je to bija najprvi put da sam bila s njima.

nije išla u more. nije išla u polje. nije išla u vrtal. išla je pišat. išla je helikopterom. nije mogla govorit. pitala je je li javija na šoltu. pokazala je didi figu.





baba, probudi se, ne umire mi se.