nije da sam ja najhrabriji i najmaštovitiji - često sam i lijen i kukavica.
stola
ti uvijek zamalo doneseš sendviče.
andrija
vozim se kroz krš i makiju dok sunce novozelandski zalazi za dinaride. od predhistorije dijele me samo dalekovodi i cesta, u isto me vrijeme spajajući s nekom madmax budućnosti o kojoj nekad snatrim, ponajviše zbog osjećaja prostora i mira. sunce je nešto veće nego inače, obojano fluorescentnim sokom od cikle, i zato je više zvijezda, a manje arhetip i tobože samorazumljivo. uživam i dišem; mirna sam, na onaj dobar, ispunjen i nemiran način, ali svaku malo mi doživljaj kvari činjenica da sam u hrvatskoj. da je ovo hrvatsko tlo. da mi ovo nikako do kraja ne može bit ko u filmu i maštariji, jer je obilježeno, i to ne nečim nepoznatim i uzbudljivim nego poznatim, a lažnim, koje mi ništa ne donosi, nego samo oduzima.
***
shvatila sam kako vikend u stvari uopće ne postoji kao zaseban prirodni fenomen ili nešto. da me neko pitao, naravno da bi rekla da je arbitraran i ustoličen tradicijom, ali sad sam ga baš shvatila, vikend. nekim danima dajemo ljepši prizvuk i više ljubavi i generalno milog ozračja, šta je totalno nepošteno. potpuno bezveze.
***
mislim da mi cijeli ovaj sistem organizacije života čovječanstva po različitim gradovima ne odgovara. ne mogu slobodno ić istraživat i putovat, da usput slučajno ne zavolim neke ljude koje će mi posli bit teško ostavit i koji će mi većinu vremena bit daleko. plus sve šta ima na svitu ja moram vidit da mogu bolje kategorizirat, šta moram jer sam opsesivna, a to je tako logistički teško i vremenski neizvedivo s obzirom na veličinu svijeta i brojnost kategorija prema kojima ga kategorizirat imam potrebu. trebalo bi da smo svi na jednom mistu i da su tu svi koje volim. i da zajedno putujemo i istražujemo nenaseljene predjele zabavljajući se pritom minimalnom klasifikacijom.
foto: jeras
kad vidim naizgled usamljenu mladu trudnicu ili samo trudnicu podobnu da to upišem u nju, najčešće duge kose u širokoj, laganoj haljini i s teškom torbom, budem malo tužna zbog svoje mame koja jednom kad je zatrudnila, ali dok me još nije upoznala, mora da je bila jako usamljena. konačno si udvojen i imaš priliku konačno ne bit usamljen jer je neko, neko stvarniji od sićušnih ostataka blizanca kojeg si proždro još u maternici, u tebi, ali to ne donosi očekivanu utjehu, jer moraš nosit na sebi breme dviju duša, a nemoš to nekako iskomunicirat, nosiš u sebi breme ljubavi za nekoga ko ti to još nikako ne može uzvratit.
iz: bremenita snatrenja
***
lijepo je, iako pomalo patrijarhalno, kad teže bolesni muškarac muž preporuči svoju ženu drugom muškarcu da se brine za nju i pazi je kad on umre, umisto da je ljubomoran šta među ovima postoji neka iskra i šta će se vjerojatno, a jer je riječ o filmu, nakon njegove smrti, ili vjerojatnije neposredno pred nju, spetljat. pomalo patrijarhalno, ali lijepo. ja ne osjećam da me ikad tata tako pazio pa mi ne treba načelno ni da me muž jer sam navikla, ali isto bi bilo lijepo. patrijarhalno, ali lijepo.
iz: pograničja nekorektnosti
***
s jedne strane se mislim čemu to sitničavo inzistiranje na savršenom saskoku sa sprave, s druge mi se čini da je on najvažniji dio nastupa: pokazat da si u stanju nakon velikog performansa ponovo unižen nastavit bivat skroman u suglasju s gravitacijom, fizičkom dušom planete.
iz: sport
upalilo mi se grlo i bila mi je pomalo puna kapa pa sam zašutila.
svi kažu da im je teško pričat dok ja šutim, iako im je malo lakše kad se zapričaju i užive. ali ne mogu im reć da im riječi ne odjekuju u prazno, da im se to samo čini – znam da im treba da moja šutnja ima za razlog onijemljenje pred njihovim riječima, a ne da je apriorna.
ja sam pak generalno mirnija i odmornija, jer nema tuge zbog njihove neadekvatne reakcije na moje riječi.
***
kupila mi je mama plišanog medu kad ga nisam mogla pustit u dućanu, a nisam mogla jer je bija tužan i pomalo ljut na svijet i nije tija otić nazad na policu nego mi se zakačija o prsa onako malo rezerviran al u stvari sam osjetila da sam mu se svidila. otad ga pokušavam oraspoložit, ali on nikako da promijeni izraz lica. izraz njuškice. to je donekle frustrirajuće, ali neću odustat.
***
kad su muške bokserice bilo kakve osim jednobojne i bezlične, smiješne su mi. ne jer je na njima neka smiješna ili glupa poruka, ne jer imaju uzorak koji ne paše osobi, nego jer čim nisu jednobojne i bezlične, pretendiraju na nešto, pretendiraju da nešto budu i da to nešto bude više od bivanja pukim donjim rubljem. nije ni to samo po sebi smiješno, već je smiješno to šta su baš bokse subjekt pretendiranja, smiješna je sama pretendirajućost subjekta, ako su subjekt koji pretendira bokse. smiješno je da bokse kao takve idu išta pretendirat.
***
ona je zaljubljena i kaže da se voli bacat u stvari, ali da se boji pada, da čim se bacila očekuje da će udrit dole, doć do kraja, ali objasnila sam joj da je to zato šta pretpostavlja da je objekt koji je privlači blizu. da bi padala, izvor gravitacije mora postojat, ali neka ga zamisli jako dalekim, toliko da mu se u tri svoja vijeka ne može približit dovoljno da bi se razbila o njega, a onda mora bit i jako velik, a to je lipo, a to šta je daleko znači i da ga nikad skroz nema, a to je nužno da bi se održali.
iako ja, ja se totalno želim razbit o njega.
foto: jeras
ko dijete, prvo sam raspakirala najdraže knjige i medu, ko luđakinja montirala svoj madrac na njihov jer nikad ne znaš ko je na njemu umro, a suze su mi imale okus kao kad me mama desetogodišnju ostavila u bolnici. ja vjerojatno prosječnom čovjeku ili ženi nisam normalna. zgrada je živa, slušam joj utrobu, škerce i želučane sokove, kroz cijevi u kupaoni kao da prolijeću avioni, bojim se njenog grotla u podrumu i teško mirim s tim šta me progutala, ne znam je, ne znam oće li me zaštitit od kiše koja jača, ne znam oće li mi njena izmapiranost dopustit da se tu radujem, volim, živim, da se tu zbiva, i pribojavam se da je grob, da me progutala i da je ovo kraj svega.
***
vrijeme bez njega mi pada strahovito teško, probavljam ga kao svoju kaznu i pokoru, ali strahujem, užasno strahujem, stravična je pomisao da ćemo umrit a da se više nikad ne vidimo, šta je pojačano mojim stalnim uvjerenjem o skoroj smrti. zato mogu samo pit, nastojat ne razmišljat o njemu, u tome ne uspijevat, grčevito plakat, sanjat ga i molit marinu da se moli za mene.
stola
ti uvijek zamalo doneseš sendviče.
andrija
vozim se kroz krš i makiju dok sunce novozelandski zalazi za dinaride. od predhistorije dijele me samo dalekovodi i cesta, u isto me vrijeme spajajući s nekom madmax budućnosti o kojoj nekad snatrim, ponajviše zbog osjećaja prostora i mira. sunce je nešto veće nego inače, obojano fluorescentnim sokom od cikle, i zato je više zvijezda, a manje arhetip i tobože samorazumljivo. uživam i dišem; mirna sam, na onaj dobar, ispunjen i nemiran način, ali svaku malo mi doživljaj kvari činjenica da sam u hrvatskoj. da je ovo hrvatsko tlo. da mi ovo nikako do kraja ne može bit ko u filmu i maštariji, jer je obilježeno, i to ne nečim nepoznatim i uzbudljivim nego poznatim, a lažnim, koje mi ništa ne donosi, nego samo oduzima.
***
shvatila sam kako vikend u stvari uopće ne postoji kao zaseban prirodni fenomen ili nešto. da me neko pitao, naravno da bi rekla da je arbitraran i ustoličen tradicijom, ali sad sam ga baš shvatila, vikend. nekim danima dajemo ljepši prizvuk i više ljubavi i generalno milog ozračja, šta je totalno nepošteno. potpuno bezveze.
***
mislim da mi cijeli ovaj sistem organizacije života čovječanstva po različitim gradovima ne odgovara. ne mogu slobodno ić istraživat i putovat, da usput slučajno ne zavolim neke ljude koje će mi posli bit teško ostavit i koji će mi većinu vremena bit daleko. plus sve šta ima na svitu ja moram vidit da mogu bolje kategorizirat, šta moram jer sam opsesivna, a to je tako logistički teško i vremenski neizvedivo s obzirom na veličinu svijeta i brojnost kategorija prema kojima ga kategorizirat imam potrebu. trebalo bi da smo svi na jednom mistu i da su tu svi koje volim. i da zajedno putujemo i istražujemo nenaseljene predjele zabavljajući se pritom minimalnom klasifikacijom.
foto: jeras
kad vidim naizgled usamljenu mladu trudnicu ili samo trudnicu podobnu da to upišem u nju, najčešće duge kose u širokoj, laganoj haljini i s teškom torbom, budem malo tužna zbog svoje mame koja jednom kad je zatrudnila, ali dok me još nije upoznala, mora da je bila jako usamljena. konačno si udvojen i imaš priliku konačno ne bit usamljen jer je neko, neko stvarniji od sićušnih ostataka blizanca kojeg si proždro još u maternici, u tebi, ali to ne donosi očekivanu utjehu, jer moraš nosit na sebi breme dviju duša, a nemoš to nekako iskomunicirat, nosiš u sebi breme ljubavi za nekoga ko ti to još nikako ne može uzvratit.
iz: bremenita snatrenja
***
lijepo je, iako pomalo patrijarhalno, kad teže bolesni muškarac muž preporuči svoju ženu drugom muškarcu da se brine za nju i pazi je kad on umre, umisto da je ljubomoran šta među ovima postoji neka iskra i šta će se vjerojatno, a jer je riječ o filmu, nakon njegove smrti, ili vjerojatnije neposredno pred nju, spetljat. pomalo patrijarhalno, ali lijepo. ja ne osjećam da me ikad tata tako pazio pa mi ne treba načelno ni da me muž jer sam navikla, ali isto bi bilo lijepo. patrijarhalno, ali lijepo.
iz: pograničja nekorektnosti
***
s jedne strane se mislim čemu to sitničavo inzistiranje na savršenom saskoku sa sprave, s druge mi se čini da je on najvažniji dio nastupa: pokazat da si u stanju nakon velikog performansa ponovo unižen nastavit bivat skroman u suglasju s gravitacijom, fizičkom dušom planete.
iz: sport
upalilo mi se grlo i bila mi je pomalo puna kapa pa sam zašutila.
svi kažu da im je teško pričat dok ja šutim, iako im je malo lakše kad se zapričaju i užive. ali ne mogu im reć da im riječi ne odjekuju u prazno, da im se to samo čini – znam da im treba da moja šutnja ima za razlog onijemljenje pred njihovim riječima, a ne da je apriorna.
ja sam pak generalno mirnija i odmornija, jer nema tuge zbog njihove neadekvatne reakcije na moje riječi.
***
kupila mi je mama plišanog medu kad ga nisam mogla pustit u dućanu, a nisam mogla jer je bija tužan i pomalo ljut na svijet i nije tija otić nazad na policu nego mi se zakačija o prsa onako malo rezerviran al u stvari sam osjetila da sam mu se svidila. otad ga pokušavam oraspoložit, ali on nikako da promijeni izraz lica. izraz njuškice. to je donekle frustrirajuće, ali neću odustat.
***
kad su muške bokserice bilo kakve osim jednobojne i bezlične, smiješne su mi. ne jer je na njima neka smiješna ili glupa poruka, ne jer imaju uzorak koji ne paše osobi, nego jer čim nisu jednobojne i bezlične, pretendiraju na nešto, pretendiraju da nešto budu i da to nešto bude više od bivanja pukim donjim rubljem. nije ni to samo po sebi smiješno, već je smiješno to šta su baš bokse subjekt pretendiranja, smiješna je sama pretendirajućost subjekta, ako su subjekt koji pretendira bokse. smiješno je da bokse kao takve idu išta pretendirat.
***
ona je zaljubljena i kaže da se voli bacat u stvari, ali da se boji pada, da čim se bacila očekuje da će udrit dole, doć do kraja, ali objasnila sam joj da je to zato šta pretpostavlja da je objekt koji je privlači blizu. da bi padala, izvor gravitacije mora postojat, ali neka ga zamisli jako dalekim, toliko da mu se u tri svoja vijeka ne može približit dovoljno da bi se razbila o njega, a onda mora bit i jako velik, a to je lipo, a to šta je daleko znači i da ga nikad skroz nema, a to je nužno da bi se održali.
iako ja, ja se totalno želim razbit o njega.
foto: jeras
ko dijete, prvo sam raspakirala najdraže knjige i medu, ko luđakinja montirala svoj madrac na njihov jer nikad ne znaš ko je na njemu umro, a suze su mi imale okus kao kad me mama desetogodišnju ostavila u bolnici. ja vjerojatno prosječnom čovjeku ili ženi nisam normalna. zgrada je živa, slušam joj utrobu, škerce i želučane sokove, kroz cijevi u kupaoni kao da prolijeću avioni, bojim se njenog grotla u podrumu i teško mirim s tim šta me progutala, ne znam je, ne znam oće li me zaštitit od kiše koja jača, ne znam oće li mi njena izmapiranost dopustit da se tu radujem, volim, živim, da se tu zbiva, i pribojavam se da je grob, da me progutala i da je ovo kraj svega.
***
vrijeme bez njega mi pada strahovito teško, probavljam ga kao svoju kaznu i pokoru, ali strahujem, užasno strahujem, stravična je pomisao da ćemo umrit a da se više nikad ne vidimo, šta je pojačano mojim stalnim uvjerenjem o skoroj smrti. zato mogu samo pit, nastojat ne razmišljat o njemu, u tome ne uspijevat, grčevito plakat, sanjat ga i molit marinu da se moli za mene.
