nikada nemoj raditi prema onoj maksimi za koju
ne možeš ... sugerirati da bude... opća radost.
otvorilo se to neko radno mjesto u splitu i u struci pa nisam bila sigurna šta da radim s obzirom da živim u zagrebu pa sam zvala mamu da opet provjerim ima li terminalnu bolest jer baš odavno nisam, a to bi mi svakako bio dobar argument za odlazak dole, ali to je nekako ispalo malo nezgodno, ko da sam se ja nadala da ona ima terminalnu bolest jer bi mi to olakšalo izbor.
nisam se prijavila za posal.
uskoro sam ostala bez para i tako i tako moram selit u split.
mama nema terminalnu bolest.
svi živimo sretni na suncu, slikamo, smišljamo ime za bend i kupamo se dugo u zimu.
uzela sam sako iz kemijske. osjećam se ko da sam u new yorku. uzbuđenija zbog kese i shitty metalne vješalice nego zbog samog finskog sakoa, preuranjenog rođendanskog dara iz amsterdamskog seknd henda, prebacila sam ga preko ramena onako kako to rade u kul ny filmovima (nikako u seks i gradu i tim sranjima) i krenila doma malo oneraspoložena šta živim samo sto metara dalje. ranije danas stala sam na balkonu i sušila kosu na suncu ko šta su to radile venecijanske djevojke na svojim krovnim podestićima i pitala se: ko je meni dao tu autonomiju da živim i radim sve ove stvari?
--
teta lola se napila pa je svašta pričala didi, da barba jakov nije moga smislit moju babu i da je vidila mene kako se drogiram na babinom sprovodu na kojem doduše jesam motala duvan al na kojem ona svakako nije bila i da ako me vidi još jedamput da to radim da će mi odvalit plesku preko cilog lica. kasnije se nije tila ispričat a barba jakov je objasnija da ga je moja baba jednostavno podsjećala na bivšu ženu.
--
jurila sam nizaskale i nisam je vidila, uletila mi je pod stopalo
malena gušterica. preplašeno sam je tražila pogledom, tako je mala bila, i ugledala je svu drhteću, titrala je kao moje srce kad sam van sebe, stresala je bol ko šta pas stresa vodu,
jedna nožica joj je bila iskrivljena u pogrešnom smjeru i iako sam nekako znala da će bit u redu, jer gušterice uvik budu u redu, nisam mogla samu sebe dovoljno uvjerit da joj duša neće bit povrijeđena.
ne jer bi to mene učinilo zlom, nego jer bi to njoj pokazalo da je svijet loše mjesto.
a ako i gušterice izgube iluziju, sjebani smo.
foto miro
to šta sam nekad tila umrit omogućuje mi neko znanje: o tome kakva je rupa u prsima, kakav je osjećaj kad se raspadaš u prah, rasplinjuješ u dim i u loše uvriježene metafore, kako je to urušavat se prema unutra, propadat i implodirat kao crna rupa, bit u predugom slobodnom padu koji se iz tvoje perspektive kosi s pravilima gravitacije jer naizgled ne ubrzavaš već brzinu koja je poprimila sulude razmjere više i ne osjećaš dok iz daljine kao kroz opnu čuješ druge kako govore, i čini ti se: skoro kao da si u zrakopraznom prostoru i da to traje oduvijek i zauvijek jer vrijeme više ni ne osjećaš baš.
talijanski znanstvenik galileo galilei, prije više od 350 godina, obavio je pokuse u kosom tornju u pisi i zaključio da bi u sredstvu u kojem ne bi bilo nikakva otpora sva tijela padala jednakom brzinom. to je tako jako convenient da mi dođe da plačem šta stvarno nema nikoga ko bi skočio u onom trenu u kojem ja padnem.
ali, slobodni pad je jednoliko ubrzano pravocrtno gibanje tijela bez početne brzine, a ako sam ja pala, a on je skočio, on ipak ima nekakvu početnu brzinu.
uz to, mi ni ne živimo u sredstvu u kojem nema otpora.
iako, ako je udaljenost do zemlje malena, možemo zanemarit razliku u masama.
iako, do zemlje je daleko.
mislim da ću morat napustit ovu metaforu. vi koji se kužite u fiziku znate da totalno serem.
--
ta životna osiguranja, uvik sam se pitala koji je to kurac, jel te onda oni čuvaju da ti se šta ne desi? jer ako nije, kakvo je to osiguranje? osim toga, osiguraj ti meni da on mene voli. i osiguraj mi da ne pogine. osiguraj mi da ću bit zdrava i da ću dobit plaću. i osiguraj mi zbivanje.
--
jebao si, iz folklora, to nešto mračno šta su snage reda gonile po moru moje obale agilnije no išta drugo, sa psima su je lovili, i mogao je to bit samo svemirac, kako su ga lovili, a ti si to ševio. kasnije si pošao sa mnom, na biciklama, prema zapadu, i izgubila sam te iz vida i došli su bojsi i rane i krv, a ti si odmakao i ja nisam više mogla poći za tobom, a ni nazad.
--
ako poludim, bojim se osamljenosti, toga da mi niko neće virovat da uistinu naprimjer čujem glasove.
ali onda sam skužila da mi i sad niko ne viruje.
da niko ne zna kako je bit ja.
foto miro
prvo sam glupo mislila da matematičar, bez da uopće učini taj napor i spusti se do polja geometrije, različitim trokutima prešutnom konvencijom otuđuje njihov višak vrijednosti. istina je da trokutu njegovim vlastitim kosinusom - u samoj geometriji, polju na kojem trokut primarno egzistira - nije dozvoljeno raspolagati po volji, ali ovdje nije riječ o tome da on svojim bitkom proizvodi višak vrijednosti koji se, iako je nominalno njegov, otuđuje od njega i koristi u popularnijim i korisnijim poljima više matematike ili fizike, kao što je teorija valova, pri čemu sam trokut ostaje zanemaren i otuđen od svog kosinusa.
slučaj trokuta, kojeg inače osobno dosta simpatiziram, radije se odvija na polju ropstva gdje trokut, degradiran, stigmatiziran i izrabljivan, neprestano, i kad god oni to požele, ustupa sav svoj trigonometrijski bitak matematičaru robovlasniku, a morao bi ustupiti i više kad bi ovoga nekom nesrećom zanimala geometrija. trokut je ostatak - same temelje svog bitka - prisiljen ustupati uglavnom njihovoj djeci, a ona se time onda uglavnom igraju, što nikako nije opravdanje, ali je trokutu, pošto je u tu igru ponešto i sam uključen, to malo ugodnije.
--
tetovirani prsteni mi nisu nešto. njih ne možeš opetovano zametat, ne možeš ih odložit na umivaonik i ne mogu posljedično upast u odvod. ne možeš ih dramatičnom gestom bacit u vjerenika, muža ili lirskom preko mosta u rijeku.
--
prelazeći sigurnim koracima preko ceste osjetila sam velik ponos: i to je nekad trebalo naučit, stajat pa hodat pa prelazit cestu pa zaslužit da te mama i tata jednog dana puste samu izvan granica dvora. sad smo na svoje uspjehe relativno ponosni, ali šta je s onim ranijima, kad još nismo imali toliko razvijenu svijest o sebi? to je tako nepošteno prema tim našim najvećim uspjesima, ali sad zato imam zgodnu riznicu iz koje se mogu poslužit kad mi pofali.
--
ljubavna veza bi mogla bit nešto kao... zamislimo igricu ili paranoični scenarij. oteli su nas, sve su nas rastavili i oduzeli nam mogućnost govora. ponekad nas bez objašnjenja dovedu, po dvoje, u (veliku, okruglu, metalnu) salu u kojoj smo sami i ne znamo gleda li nas neko (gleda) i šta smijemo i ne smijemo (strogi su i bolno nam lome kičme, tjeraju da radimo nerazumljive repetitivne radnje, guraju nam sonde i još bolnije nas muče samoćom)
to su početne postavke.
ako želimo (želimo) možemo komunicirat kako već uspijemo. nema riječi, postoje samo geste. prije nego se dotaknemo gledam te (na onaj način koji je svima uvijek bio previše intenzivan) i pokušavam iz tvojih očiju iščitati sve: jesi li i ti usamljen (mislio sam da ne mogu biti usamljeniji, ali što ako me sad odvedu od tebe?) kako podnosiš samoću (koja mene toliko boli)? znaš li gdje smo (nije važno sad kad znam da si i ti tu)? jesi li jak (za oboje)? trebaš li me (i slab sam za oboje)? planiraš li bijeg (svakodnevno)? sa mnom?
foto miro
ranije sam imala taj neki, kasnije ustanovljeno opsesivno kompulzivni, poremećaj da kuda odem, tuda se moram i vratit nazad (potreba koju sam u sebi praktično zvala "kuda pođeš, tuda se i vrati"), inače bi mi se putevi, gledano iz svemira i onako općenito, zapleli, i sve bi ih teže bilo razmrsit i još ne znam zašto bi na kraju bilo nezamislivo loše da se nikad ne odmrse, al sad kad gledam, pa kvragu, to je dokaz da si živila, valjda (iz svemira bar), al sad svejedno, zaostali su mi neki refleksi pa i sad ponekad osvijestim da se zapetljavam i tako ležim ja kod njega na kauču i čitam, on se otišao otuširat, i sve mi smeta šta je muzika malo preglasna i ustanem, smanjim, pirueta, vratim se, legnem i pomislim, ne bez vragolaste doze simpatije prema starom tripu, kako sam se zapetljala. i bilo mi je čak žao šta me taj film ne pere više, jer bi mi onda zadovoljstvo šta sam se zapetljala baš tu bilo još veće.
--
bolesna, napila sam se, rakije, jer je ona zdrava, al napila sam se. s ljudima s kojima se želim počet družit al ne mogu jer baš sam odselila drugdi. grlile smo se i s njom me zbližila mogućnost da njena velika ljubavna priča propadne ko šta možda propada i moja. i zbližavala nas je naša vjera u to da je ljubav moguća, ako ne sad, nekad, al da je moguća.
s dečkom od dnevnih kava ka noćnim pivima najčešće napreduješ, al kad te cura nakon nekoliko večernjih izlazaka zove na kavu, to je korak naprijed. divan korak, ako je u pitanju divna cura. al odselila sam, a svoj život sam posudila najboljem prijatelju, jer mu je to trebalo. posudila sam mu tako i nju.
odselila sam i to me samo oslobađa. jer osjećam da nisam nigdi i da baš tu trebam bit kako bi zapravo mogla uvik bit tamo di ima ljubavi.
--
mama me ušila u haljinu i pošla sam.
miro je u trafikama tražio vrhnje za kuhanje.
došla sam u split.
foto miro
