na bazenu

sano, sanjao sam te sinoć u jednom sjajnom snu.
vozili smo podvodne bicikle dugačke 20 metara, i imali kojekakva podvodna plovila
i edo murtić je bio tamo
i sve je bilo intenzivno plavo
d. cepić



Upala sam u depresiju, ponajviše jer nisam raspolagala adekvatnim mehanizmima za susprezanje klasnog bijesa i nevjerice, pa mi je prezauzeta prija darovala svoju pretplatu na fensi hotelski spa s bazenom na koji bi ja inače vjerojatno dospila jedino da se tamo zaposlim. To jer sam joj bila rekla da sam u terapijsku tekicu zabilježila da me plivanje usrećuje.

Dok sam plivala u skoro praznom i dobro održavanom bazenu osjetila sam se.. ne, to je laž, nisam se osjetila nego sam se prisjetila mladih troubled junakinja koje u kriznim i prijelomnim trenucima života idu plivat u poluprazne bazene i – iako Gomila, nedopustivo zaboravivši na voice over, kaže da mi ne možemo znat šta junakinje misle – nastoje ispraznit glavu od bilo kakvih misli ne bi li umakle svojoj boli, a ja to nisam uspila nego sam stalno mislila na probleme, pretežno utemeljene na klasnoj podjeli društva i kapitalizmu en general, i na to kako sjebaju život mojim ljudima i meni.

Ljudi oko mene, većinom gosti hotela, bili su dijelom zaista ljepši i sretniji od onih koje srećem po gradu, ali onda sam, ulazeći – nesigurno, ko fejker koji loše glumi, ko neki netalentirani gospodin Ripley, misleći da mi se dečki on šugaman duty podsmijevaju – u hladni i zato prazni vanjski bazen, u kojem sam se tila isplivat jer su unutra buržujska dječica pravila gužvu, a oko kojega je ekipa dokono ležala, začula zvuk, okrenila se i nije bilo nikakve sumnje da je starac koji je ležao na ležaljci pored starice s ogromnim šeširom ispustio vjetar. On ničim nije odao da mu je neugodno, a dama i osoblje ničim nisu odali da su išta čuli.

Onda sam bila u jacuzziju i mislila se dal ić plivat ili ostat još malo, kad je ušao neki starčić, uz riječi: ah, the water is good, isn't it? Ja sam na to izašla i išla plivat mučeći se jesam li bila nepristojna dok je on bio tako mio, al ideja bivanja s nepoznatim (ili bilokojim) starčićem u jacuzziju dok i sama nisam njegova staričica bila mi je čudna. Ipak, sutradan sam išla ispravit nepravdu i ušla u jacuzzi dok se u njemu točao neki drugi starčić. Ušla sam bez riječi, činilo mi se da je njemu bilo neugodno pa sam cijelo vrijeme gledala nekud sa strane i ubrzo izašla. Sutradan je ušao neki mladić i rekao dobar dan. Ja još nisam prokužila jacuzzi bonton, kao uostalom ni saunski di se ka moraš omotat u šugaman al svi su u kostimima osim starčadi koja je gola, a tog nekog dobro obdarenog lika sam vidila kako dobro obdaren izlazi iz onog ladnog postsaunskog bazenića i šepiri se al ima je i zašto jer taj bazenić je stvarno ladan a on je unatoč tome bio obdaren, nego nije to sad poanta.

Spa osoblje me tretira s ljubaznim poštovanjem zbog kojeg mi je u početku bilo neugodno jer ih nisam ja platila za tu ljubaznost, a mislila sam da me zbog tog prijenosa statusa člana gledaju s podsmijehom, koji je njihovo poštovanje, za koje znam da je lažno i plaćeno, učinilo još više nevažećim jer uvijek postoji mala šansa da te stvarno poštuju jer imaš love. Nakon par dana ta se neugodnost istopila, zanemarila sam zdrav razum i počela opušteno uživat u činjenici da ima to jedno misto di im je stalo do mog well beinga i drago šta me svaki dan iznova vide. 

Nije da će mi sve to ikako pomoć, al ipak, lakše je bit tužna u jacuzziju nego doma na kauču.

foto jeras: immitation of life u ikei, 2011.