jer zatvoreni prostori te jako lako ubiju.
sina
može se pričat o vožnji na motoru, ali posljedice vožnje mi se na momente čine opsežnije od onoga šta se desi na samoj vožnji, slično kao šta su posljedice penjanja na 2000 metara visoku bosansku planinu (kroz strme šume i krš) veće od same planine. recimo, kad nakon vožnje na motoru kreneš u đir bajkom, nešto ti ne valja, a onda shvatiš da ti bajk odjednom više nije dovoljno brz i možda u narednim danima malo popizdiš pa ti veliki užitak počne predstavljat spuštanje niz nizbe uz minimalnu upotrebu kočnice. kad ideš gradom počneš zagledat motore i podsmješljivo gledat skutere, koliko god znala da je takav stav s obzirom na socijalni aspekt stvarnosti neprihvatljiv. naravno, istog trena kad siđeš s motora (dok si na njemu previše guštaš da bi razmišljala, šta tvoj vozač ne bi potpisa jer si svejedno pokušavala pričat makar se od vitra uopće ništa nije moglo čut) počneš snatrit o tome kako ćeš si kupit jedan, skupa s jebačkom crnom kacigom s neprozirnim vizirom, pičit na njemu u svojoj srebrnoj jaketi i bit si seksi. na popis "kako novcem kupiti sreću" uz auto, putovanja i tečaj za pilote dopišeš: motor. zamišljaš kako u seksi kombinezonu na svom motoru voziš u zagreb po kojem ćeš se sljedećih par dana u tom kombinezonu prešetavat, jer neš imat druge robe, jer ćeš si u njemu bit prekul i jer će te za sve bolit briga i zamišljaš neki prosvjed ili akciju za koju će zdravko opet napravit bespotrebno složen plan u kojem ćeš zamijenit biciklistički izviđački odred i onako polukružno seksi kočit pred kordonom specijalaca.
ali na motoru, na motoru zaboraviš na sve osim na to da mu ne smiš blokirat kacigu ni ležat po njemu dok koči, i samo ideš, i sekundu prije nego šta će ubrzat to osjetiš pa se skupa spustite i onda prvo imaš filing ko da si u matrixu, a onda ti se crijeva popenju u grlo i to bude jebeno, i ne moraš imat 60 svojih masa na rukama na koje si cilo vrime oslonjena da ne bi njemu speštala kičmu, jer on ne koči nego samo ubrzava pa tvoja masa umisto toga nestaje, a na okukama se prilijepiš uz njega, izdahneš se vanka iz svog tijela, kažeš si: moje tijelo ne postoji i budeš samo mrtva vreća kostiju i mesa s dušom, balast kojim upravlja on, i sve šta od tijela još imaš su receptori za užitak i onda ti više ništa ne triba osim brzine i njega kome jer si luda skroz viruješ, i na tebe, makarsku rivijeru i cijeli svijet se spusti mir, onaj nemirne vrste, kakav najviše voliš.
čekajući boarding, autoportret
sina
može se pričat o vožnji na motoru, ali posljedice vožnje mi se na momente čine opsežnije od onoga šta se desi na samoj vožnji, slično kao šta su posljedice penjanja na 2000 metara visoku bosansku planinu (kroz strme šume i krš) veće od same planine. recimo, kad nakon vožnje na motoru kreneš u đir bajkom, nešto ti ne valja, a onda shvatiš da ti bajk odjednom više nije dovoljno brz i možda u narednim danima malo popizdiš pa ti veliki užitak počne predstavljat spuštanje niz nizbe uz minimalnu upotrebu kočnice. kad ideš gradom počneš zagledat motore i podsmješljivo gledat skutere, koliko god znala da je takav stav s obzirom na socijalni aspekt stvarnosti neprihvatljiv. naravno, istog trena kad siđeš s motora (dok si na njemu previše guštaš da bi razmišljala, šta tvoj vozač ne bi potpisa jer si svejedno pokušavala pričat makar se od vitra uopće ništa nije moglo čut) počneš snatrit o tome kako ćeš si kupit jedan, skupa s jebačkom crnom kacigom s neprozirnim vizirom, pičit na njemu u svojoj srebrnoj jaketi i bit si seksi. na popis "kako novcem kupiti sreću" uz auto, putovanja i tečaj za pilote dopišeš: motor. zamišljaš kako u seksi kombinezonu na svom motoru voziš u zagreb po kojem ćeš se sljedećih par dana u tom kombinezonu prešetavat, jer neš imat druge robe, jer ćeš si u njemu bit prekul i jer će te za sve bolit briga i zamišljaš neki prosvjed ili akciju za koju će zdravko opet napravit bespotrebno složen plan u kojem ćeš zamijenit biciklistički izviđački odred i onako polukružno seksi kočit pred kordonom specijalaca.
ali na motoru, na motoru zaboraviš na sve osim na to da mu ne smiš blokirat kacigu ni ležat po njemu dok koči, i samo ideš, i sekundu prije nego šta će ubrzat to osjetiš pa se skupa spustite i onda prvo imaš filing ko da si u matrixu, a onda ti se crijeva popenju u grlo i to bude jebeno, i ne moraš imat 60 svojih masa na rukama na koje si cilo vrime oslonjena da ne bi njemu speštala kičmu, jer on ne koči nego samo ubrzava pa tvoja masa umisto toga nestaje, a na okukama se prilijepiš uz njega, izdahneš se vanka iz svog tijela, kažeš si: moje tijelo ne postoji i budeš samo mrtva vreća kostiju i mesa s dušom, balast kojim upravlja on, i sve šta od tijela još imaš su receptori za užitak i onda ti više ništa ne triba osim brzine i njega kome jer si luda skroz viruješ, i na tebe, makarsku rivijeru i cijeli svijet se spusti mir, onaj nemirne vrste, kakav najviše voliš.
čekajući boarding, autoportret
