ja: jel vi isto mislite da su sad kasne devedesete?
mislav: ja mislim. ja DEFINITIVNO mislim.
maastricht, prosinac 2011.
blagdani su blizu. naizgled je lakše bit depresivan na blagdan jer su okolnosti jasne, svagdan je problematičniji jer ako nema vidljivih razloga kao naprimjer da svi osim tebe naizgled imaju radost i bor a ti si i dalje tupa i jadna, onda znači da ne valja nešto od kemije unutar tebe ili od osnovnih postavki tvog života.
s druge strane, meni između blagdana i svagdana nema razlike pa je svaki dan svagdan u kojem mi ne valja kemija i osnovne postavke, a kad se poklopi da je drugima istovremeno blagdan onda se osjećam dvostruko zakinuto, za kuglice, za mlince, za papir za umatanje, za iglice, za isusa, za shopping, za obitelj, za to šta nisam uspila sredit da mi to ne bude važno, za boga, za bijelu svjetlost, za radost i višeglasje, za besplatna peciva, hladan grad i vruće ulje, za svjetla po ulicama od mog poreza koja ne svijetle meni, za misu od mog novca koja ne misi meni, za tv doček iz mog poreza koji ne emitiraju za mene.
odlučila sam ne bit više pičkica, kupila bor, okitila ga i obznanila da od sad slavim poganske blagdane i da počinjem sa solsticijem. nisam još sigurna kako se on slavi, tu ću se morat većinski oslonit na google, al sigurna sam da je to pravi dan za proslavit jer kako je najkraći, od njega gore ne može i onda sve može ić samo na bolje, uz to, meni je tako primjereno slavit dna, i šta je najlipše, točno na solsticij će proć točno pola dana kako je on na brodu i broj prijeđenih bit će veći od preostalih i rast će u našu korist slično kao šta će rast dan.
i kad se on vrati dan će bit skroz jednako dug kao kad je otišao.
*
ne znam dolazi li mi nostalgija za osamdesetima i romantični pogled na komunističke rituale zbog djetinjstva samog koje uvik bude magično, čak i kad je traumatično (iako pretpostavljam ne i kad ti zakolju obitelj pred tobom, udaju te s 9 i slično, tako da se ograđujem). ja sam uvik, zbog čudnog rada nostalgije, romantizirala političko uređenje koje je tad vladalo, i koliko god to bilo blesavo, ono je ipak bilo isprepleteno s ritualima djetinjstva i i dalje mislim da je romantičnije bilo pivat o crvenim makovima nego zazivat boga da ti čuva državu, jer te pisme su dobro zvučale, i svitlo je bilo toplo i meko se lomilo, domovi su bili sigurniji, izvanjski svijet velik i neistražen, sav svijet se tad usložnjavao prema sve manjem, mikropogled i opsesija detaljem su prevladavali, nismo imali cjelovite slike o sebi, pustolovine smo producirali bez problema, zahtjevi koje smo pounutrili bili su izvedivi i dobrodošli, a oni veći, neizvediviji, koji te na kraju unište ko originalni subjekt, njih nam još nisu bili počeli usađivat.
*
čitala sam o pronađenim blizankama, jedna od njih rekla je da je oduvijek znala da dio nje nedostaje,
a ja se pitam: kome ne nedostaje? i mislim se, možda sam ja stvarno svoju blizanku proždrla u maternici, i sad u nekom dijelu mene stoji njenih zaostalih nekoliko stanica, možda djelić tkiva ili organa, a onda je tu negdi skriven i dio njene duše i zato se valjda nikad ne bi trebala osjećat usamljeno.
*
kad razmišljam o otkrićima i izumima koji će našim potomcima, ako ih bude - potomaka - olakšat život i poboljšat njegovu kvalitetu, budem malo ljubomorna šta ih još nema, šta ih ja nemam sad, jer osjećam da ih zaslužujem, makar ne znam šta su, makar su mi ta sva pomagala i tehnologija donekle apstraktni, ko šta mislim da je moja čukunbaba zasluživala vodovod i mašinu za prat robu koje nije imala.
mislim se, mogla bi lakše otrpit ovo stanje ako se koncentriram na njegove romantične aspekte: ko šta nam je živa vatra u peći ili kaminu romantičnija od pećice na struju, makar znam da je naknadno romantiziramo i da je tad bila pain in the ass - iako, možda mi je primjer kriv jer vatra stvarno ima neku intrizičnu romantiku - tako iz perspektive neke budućnosti nastojim izromantizirat ova vrata koja škripe, suđe koje perem na ruke, uvik hladnu sobu, podgrijavanje hrane u tećici, brisanje prašine, bol, tablete, daljine i pamučnu robu kroz koju uvik propuhuje.
*
imam teoriju da bebe, kad ne plaču radi hrane, kakice, zime i slično, plaču ne da iskomuniciraju potrebu za toplinom, ljubavi i emocijama, nego da bi izbjegle da budu napuštene; možda je taj njihov refleks da plaču kad su same tu samo da ih, jer je ljudska mladunčad totalno nemoćna, ne bi u nekoj seobi slučajno ostavili za sobom.
zato ih možda ne treba nužno stalno držat nit dramatizirat, mislim da im je možda dovoljno reć: tu sam, sve je okej, pa da one opet mirno zaspu.
možda ih mi, grleći ih i nosajući ih toliko, navikavamo na emociju ko na drogu, i onda im kasnije nema povratka.
*
skinila sam s neta seriju iz osamdesetih. neko je epizode snimao s tevea na kazetu i tu i tamo se potkrade početak ili kraj neke reklame. to je prvi put da sam zažalila šta se neko, ko šta smo se i mi nekad, trudija pauzirat snimanje za vrime reklama jer, gledajući te djeliće reklama, zamišljam kako bi bilo odrastat u americi. ne zamišljam svoj život kao taj s reklama nego zamišljam kako je bilo odrastat gledajući upravo te reklame i kakva mora da je bila američka stvarnost osamdesetih ako su reklame bile takve, da referiraju na tu stvarnost i targetiraju tu stvarnost. doživljaj je tim vjerniji jer osamdesete, u tom procesu kompliciranog dekodiranja unazad s puno stupnjeva "zamislimo da" - jer ko šta za neku stvarnost možeš napravit nebrojeno reklama, iz reklame možeš povratno zamislit nebrojeno stvarnosti - jer osamdesete jesu bile moje i jer mi služe kao most između mog balkanskog socijalističkog i američkog kapitalističkog srednjeklasnog djetinjstva za koje sam se otkad sam saznala za ameriku pitala kakvo li je.
*
mislila sam se kako sam sad u tridesetima, a još uvik nisam uspila pustit kosu, ali kako u biti imam još masu vrimena za proživit ako ću živit devedesetak godina. mazila sam mačku, nina je pustila anthonyja i cocorosie. mislila sam se kako bi se mogla pobrinit za tu mačku da ostane bez ikog svog. kako mi je postala draga i kako bi se mogla brinit za nju pa makar ona ništa ne osjećala za mene. kako je, ako uzmemo pričat u tim kategorijama u kojima neko može bit nečiji, time jer sam se malo navikla na nju, postala malim dijelom moja, jer nešto dijelimo, makar taj trenutak hladne i nezainteresirane bliskosti.
i onda sam pomislila kako bi onda valjda mogla imat i dijete, samo bi njemu, njoj, morala objasnit, morala opravdat činjenicu šta postoji. rekla bi joj zato dobar ti je život. zna bit jako težak i nije pošten, ali super je šta si tu, traje dosta dugo i svašta stigneš, super da si uopće živa i da možeš guštat u njemu, u masu toga u njemu. i osim šta bi se brinila o njoj, volila je i svugdi je vodala, morala bi se stalno trudit bit joj potpora u razvijanju pozitivnog stava prema činjenici šta je živa.
*
ono kako mi volimo reć da je dominantna kultura zapadnjačka, e pa ne samo to nego je i sjeverna i pitam se osjećaju li se ovi s južne polutke, pogotovo australci koji imaju pristup masovnim globalnim medijima, loše, i ko da svit nije iskrojen za njih, jer ako je sad jesen, onda je jesen, oglašava se jesen, žalimo se na jesen, slavimo jesen, radimo projekte vezane uz jesen, sadimo i beremo jesenje biljke i slično.
*
kad umrem pa me zapale smrdit ću, al ne ko borovina. znači li to da me ne treba palit,
da treba palit samo ono šta miriše?
mosor, prosinac 2013.
mislav: ja mislim. ja DEFINITIVNO mislim.
maastricht, prosinac 2011.
blagdani su blizu. naizgled je lakše bit depresivan na blagdan jer su okolnosti jasne, svagdan je problematičniji jer ako nema vidljivih razloga kao naprimjer da svi osim tebe naizgled imaju radost i bor a ti si i dalje tupa i jadna, onda znači da ne valja nešto od kemije unutar tebe ili od osnovnih postavki tvog života.
s druge strane, meni između blagdana i svagdana nema razlike pa je svaki dan svagdan u kojem mi ne valja kemija i osnovne postavke, a kad se poklopi da je drugima istovremeno blagdan onda se osjećam dvostruko zakinuto, za kuglice, za mlince, za papir za umatanje, za iglice, za isusa, za shopping, za obitelj, za to šta nisam uspila sredit da mi to ne bude važno, za boga, za bijelu svjetlost, za radost i višeglasje, za besplatna peciva, hladan grad i vruće ulje, za svjetla po ulicama od mog poreza koja ne svijetle meni, za misu od mog novca koja ne misi meni, za tv doček iz mog poreza koji ne emitiraju za mene.
odlučila sam ne bit više pičkica, kupila bor, okitila ga i obznanila da od sad slavim poganske blagdane i da počinjem sa solsticijem. nisam još sigurna kako se on slavi, tu ću se morat većinski oslonit na google, al sigurna sam da je to pravi dan za proslavit jer kako je najkraći, od njega gore ne može i onda sve može ić samo na bolje, uz to, meni je tako primjereno slavit dna, i šta je najlipše, točno na solsticij će proć točno pola dana kako je on na brodu i broj prijeđenih bit će veći od preostalih i rast će u našu korist slično kao šta će rast dan.
i kad se on vrati dan će bit skroz jednako dug kao kad je otišao.
*
ne znam dolazi li mi nostalgija za osamdesetima i romantični pogled na komunističke rituale zbog djetinjstva samog koje uvik bude magično, čak i kad je traumatično (iako pretpostavljam ne i kad ti zakolju obitelj pred tobom, udaju te s 9 i slično, tako da se ograđujem). ja sam uvik, zbog čudnog rada nostalgije, romantizirala političko uređenje koje je tad vladalo, i koliko god to bilo blesavo, ono je ipak bilo isprepleteno s ritualima djetinjstva i i dalje mislim da je romantičnije bilo pivat o crvenim makovima nego zazivat boga da ti čuva državu, jer te pisme su dobro zvučale, i svitlo je bilo toplo i meko se lomilo, domovi su bili sigurniji, izvanjski svijet velik i neistražen, sav svijet se tad usložnjavao prema sve manjem, mikropogled i opsesija detaljem su prevladavali, nismo imali cjelovite slike o sebi, pustolovine smo producirali bez problema, zahtjevi koje smo pounutrili bili su izvedivi i dobrodošli, a oni veći, neizvediviji, koji te na kraju unište ko originalni subjekt, njih nam još nisu bili počeli usađivat.
*
čitala sam o pronađenim blizankama, jedna od njih rekla je da je oduvijek znala da dio nje nedostaje,
a ja se pitam: kome ne nedostaje? i mislim se, možda sam ja stvarno svoju blizanku proždrla u maternici, i sad u nekom dijelu mene stoji njenih zaostalih nekoliko stanica, možda djelić tkiva ili organa, a onda je tu negdi skriven i dio njene duše i zato se valjda nikad ne bi trebala osjećat usamljeno.
*
kad razmišljam o otkrićima i izumima koji će našim potomcima, ako ih bude - potomaka - olakšat život i poboljšat njegovu kvalitetu, budem malo ljubomorna šta ih još nema, šta ih ja nemam sad, jer osjećam da ih zaslužujem, makar ne znam šta su, makar su mi ta sva pomagala i tehnologija donekle apstraktni, ko šta mislim da je moja čukunbaba zasluživala vodovod i mašinu za prat robu koje nije imala.
mislim se, mogla bi lakše otrpit ovo stanje ako se koncentriram na njegove romantične aspekte: ko šta nam je živa vatra u peći ili kaminu romantičnija od pećice na struju, makar znam da je naknadno romantiziramo i da je tad bila pain in the ass - iako, možda mi je primjer kriv jer vatra stvarno ima neku intrizičnu romantiku - tako iz perspektive neke budućnosti nastojim izromantizirat ova vrata koja škripe, suđe koje perem na ruke, uvik hladnu sobu, podgrijavanje hrane u tećici, brisanje prašine, bol, tablete, daljine i pamučnu robu kroz koju uvik propuhuje.
*
imam teoriju da bebe, kad ne plaču radi hrane, kakice, zime i slično, plaču ne da iskomuniciraju potrebu za toplinom, ljubavi i emocijama, nego da bi izbjegle da budu napuštene; možda je taj njihov refleks da plaču kad su same tu samo da ih, jer je ljudska mladunčad totalno nemoćna, ne bi u nekoj seobi slučajno ostavili za sobom.
zato ih možda ne treba nužno stalno držat nit dramatizirat, mislim da im je možda dovoljno reć: tu sam, sve je okej, pa da one opet mirno zaspu.
možda ih mi, grleći ih i nosajući ih toliko, navikavamo na emociju ko na drogu, i onda im kasnije nema povratka.
*
skinila sam s neta seriju iz osamdesetih. neko je epizode snimao s tevea na kazetu i tu i tamo se potkrade početak ili kraj neke reklame. to je prvi put da sam zažalila šta se neko, ko šta smo se i mi nekad, trudija pauzirat snimanje za vrime reklama jer, gledajući te djeliće reklama, zamišljam kako bi bilo odrastat u americi. ne zamišljam svoj život kao taj s reklama nego zamišljam kako je bilo odrastat gledajući upravo te reklame i kakva mora da je bila američka stvarnost osamdesetih ako su reklame bile takve, da referiraju na tu stvarnost i targetiraju tu stvarnost. doživljaj je tim vjerniji jer osamdesete, u tom procesu kompliciranog dekodiranja unazad s puno stupnjeva "zamislimo da" - jer ko šta za neku stvarnost možeš napravit nebrojeno reklama, iz reklame možeš povratno zamislit nebrojeno stvarnosti - jer osamdesete jesu bile moje i jer mi služe kao most između mog balkanskog socijalističkog i američkog kapitalističkog srednjeklasnog djetinjstva za koje sam se otkad sam saznala za ameriku pitala kakvo li je.
*
mislila sam se kako sam sad u tridesetima, a još uvik nisam uspila pustit kosu, ali kako u biti imam još masu vrimena za proživit ako ću živit devedesetak godina. mazila sam mačku, nina je pustila anthonyja i cocorosie. mislila sam se kako bi se mogla pobrinit za tu mačku da ostane bez ikog svog. kako mi je postala draga i kako bi se mogla brinit za nju pa makar ona ništa ne osjećala za mene. kako je, ako uzmemo pričat u tim kategorijama u kojima neko može bit nečiji, time jer sam se malo navikla na nju, postala malim dijelom moja, jer nešto dijelimo, makar taj trenutak hladne i nezainteresirane bliskosti.
i onda sam pomislila kako bi onda valjda mogla imat i dijete, samo bi njemu, njoj, morala objasnit, morala opravdat činjenicu šta postoji. rekla bi joj zato dobar ti je život. zna bit jako težak i nije pošten, ali super je šta si tu, traje dosta dugo i svašta stigneš, super da si uopće živa i da možeš guštat u njemu, u masu toga u njemu. i osim šta bi se brinila o njoj, volila je i svugdi je vodala, morala bi se stalno trudit bit joj potpora u razvijanju pozitivnog stava prema činjenici šta je živa.
*
ono kako mi volimo reć da je dominantna kultura zapadnjačka, e pa ne samo to nego je i sjeverna i pitam se osjećaju li se ovi s južne polutke, pogotovo australci koji imaju pristup masovnim globalnim medijima, loše, i ko da svit nije iskrojen za njih, jer ako je sad jesen, onda je jesen, oglašava se jesen, žalimo se na jesen, slavimo jesen, radimo projekte vezane uz jesen, sadimo i beremo jesenje biljke i slično.
*
kad umrem pa me zapale smrdit ću, al ne ko borovina. znači li to da me ne treba palit,
da treba palit samo ono šta miriše?
mosor, prosinac 2013.
Nema komentara:
Objavi komentar