utorak, 20. svibnja 2014.

nemam ništa protiv poganih žena, to nek ovdje ostane zapisano. 
"jebao sam sinoć poganu ženu." to zvuči dobro.
ivo h.



u čekaonici neurološkog odjela na dan svetoga duje baba šta sjedi prekoputa mene nazvala je priju da je pita oće ić na "svetu misu jutros, ili popodne." "nemoj mi se javljat na telefon kućni", dodala je, "jer su ga dica razbila. javi mi se na mobić."



*


oni katolici... kažu dok nas smrt ne rastavi i kad ih rastavi, preudaju se.
i kako bi to točno bilo kompatibilno s idejom nebeskog kraljevstva u kojem svi blaženici uskrsnu i trčkaraju vječno sretni po njegovim livadama di bijela djeca jašu lavove biljojede? ko im je onda tu partner? jel se važi prvi ili zadnji muž? ili je na oblaku dopuštena poligamija, i to ne samo poligamija, nego neka umrežena kombinacija u kojoj neko ima tri muža od kojih svaki u isto vrijeme ima još pokoju ženu...
zato, ako nećemo odpočetka i uvik zauvik bit s jednim partnerom, onda svakako treba odustat od tih suludih ideja o kraljevstvu nebeskom.



*


na gospu, dok smo pili u sinju, prija je spomenila kako se ispovidila. pitala sam je, jer uvik su me zanimali procesi u vjernicima, je li rekla popu za grešni seks i jel se u tom trenutku iskreno pokajala. muči me: kako je, ontološki gledano, moguće ispovidit grijeh za koji znaš da ćeš ga ponovit? zar nije istina da, ako se vjernik u trenutku ispovjedi ne pokaje, ispovjedi ni nema, da je to njen ključni sastojak i njen preduvjet. da bi se aktivirale moći ispovijedi, moraš bar u tom trenutku iskreno vjerovat da više nećeš ponovit grijeh, da ga više ne želiš ponovit. tako ja gledam na to pa me mučilo: je li obećala da neće više i je li to stvarno mislila, jer ako nije, ispovijest se ne važi, a ako je, kako je to mogla obećat?

ona je rekla da po njoj predbračni seks nije grijeh pa da ga nije ni spomenila.

iz: ontološke anakronije


*


meni se neugodno žalovat. žalovanje se radi po pravilu, imaš točno određenu stvar koju moraš reć pa kad ti je stvarno jako jako jako žao, malo je lakše reć, ali generalno, kad imaš tu točno određenu stvar koju moraš izreć, ona ti zvuči čudno i izmišljeno. ti si u tom trenutku glumac koji izgovara naučeni tekst nepoznatog umjetnika, a situacija je puna nečije iskrene tuge i kako da ti pored nje budeš glumac? svjesna tog odmaka, ne možeš izgovorit riječi a da pri tom nisi svjesna da ih izgovaraš. malo mi je zamislivije reć žao mi je nego moja sućut jer ja nikad ne bi rekla nešto poput moja sućut a masu sam puta rekla da mi je žao, jer mi je masu puta bilo žao kad bi nešto usrala, ali sad, sad kad to baš treba reć, prvo ga zamislim u glavi, a onda ga ne mogu prevalit preko usta jer si zvučim lažno makar mi je stvarno žao.

onda nekad ni ne kažem, toliko mi je neugodno.

možda samo trebam vježbat. možda trebam po stanislavskom.

al nisu ljudi glupi pa da od mene misle da sam zlobna ili kamenog srca. pa znaju da mi je žao.


*


prolazila sam ex kvartom u ex gradu, kraj crkve čije sam vjenčanice, zastave i harmonikaše nekoć gledala s balkona, i vidila sam na fasadi zastave sa slavnim don boscom čije sam ime prema nečijoj sugestiji pokušala upisat kao password kad sam se ono pokušavala spojit na crkvin vajrles kojeg su, skroz neprikladno, zaštitili. pisalo je sveti bosco i imao je aureolu i onda sam razmišljala kako je pogrešno nekog proglasit svetim jer kako ti moš znat jel neko svet, moš samo pretpostavit ili mu virovat na rič ako ti sam kaže, jer jedino čovik sam zna jel svet ili nije.


*


ne kasnije od dva sata prije treninga stojim na balkonu i udišem mirise susidinih domaćih ručkova. gusto i debelo popodnevno sunce lije se po crkvenom betonu. onda uniđem u kužinicu i ubacim torteline u vodu.



petak, 2. svibnja 2014.

semiotika slike

jako bi tija da smo svi dobro. zapravo, dobro smo, 
al u ovom trenutku bi jako htio da nisam baš takav melanholik kakav jesam.
stola



tila sam mu poslat neku našu sliku, ali čim sam otvorila album, rasplakala sam se. nije da me rasplaka pogled na njega, jer on mi je stalno na desktopu, nego sam otvorila sliku koju sam slikala u makarskoj na onom suludom poluotoku s katancima. rasplakalo me to šta sam mu bila rekla da se makne sa slike.

i ta slika na kojoj se on već krenija micat, pomalo nesiguran oko toga je li već izaša iz kadra, jako me rastužuje i tako mi je glupo šta sam mu rekla da se makne. jer ne želim nikad da se makne od mene, ne želim mu nikad reć da se makne od nekud di mu je lipo i di želi bit ili di jednostavno je, pogotovo kad je to pored mene, a ne negdi po južnim morima. to je sitnica i to uobičajena, zamolit nekoga da se makne iz kadra, i on mi to sigurno nije zamjerija, ali to je u stvari nepošteno, poremetit nečije mirno bivanje svojom glupom agresijom, pogotovo jer ja ne slikam svoju umjetničku viziju nego nastojim dokumentirat sreću.

osjećam, dok gledam tu sliku, kao da sam iščupala cvijet, i pomisao da se on, na tih pola minute koliko mi je trebalo da to uslikam, možda i nesvjesno osjetija ko višak, makar to bilo na glupoj slici s kičastim katancima koja na kraju i nije ispala dobro jer sam stavila prst priko objektiva, mi je grozna. a samo sam tila negdi objavit onaj katanac od bicikle, jer je bija smišan, i znala sam da njemu ne bi bilo drago da bude na toj slici.


*


gledala sam sliku koju sam slikala na putu za barba antin sprovod. slika je opet loša jer ja ne znam držat smartfon dok slikajem i prstom prekrijem kantun objektiva. zaostala sam iza dide, uje i mame i onda ih uslikala, više zbog filmičnosti trenutka i jer sam primijetila da su se rasporedili u lipu kompoziciju skupa s donjim selom, nego šta je bija moment za zabilježit.

a sad kad je gledam, slika ko da se dere: ovo je zadnji put da ih vidiš u ovom sastavu kako idu pokopat člana obitelji.

to možda i nije istina jer nikad ne znaš, ali vrlo vjerojatno će sljedeći sprovod bit didin i zato kad gledam ovu sliku, na njoj ga vidim istovremeno natprosječno živog i nestajućeg. i opet sam se rasplakala.


*



bez njega
izvan kadra.