sana, ivi: koliko bi moga koštat jedan trimer?
neki: šta, trip?
iva: pa pola je 35 kuna.
neki: šta, jel ozbiljno pitala za trip?
iva: daa.
neki: nemam ih više.
'04.
ako ništa ne može putovat brže od svjetlosti, kako bi onda teleportacija bila moguća? osim toga, mislim da tim konzervativnim metodama nemoš teleportirat dušu. jedino rješenje bi bile neke crvotočine, samo kad bi bar mogla smislit kako stvorit jednu baš tu kraj mene i jednu kraj njega. stvar je u svijanju prostora i vremena, za šta mi je potrebna ili neka ogromna masa ili neka ogromna akceleracija. mislim kako ću ovo drugo lakše nabavit, i eto mi je opet, akceleracije.
*
ivo mi je priča o nekom liku koji se osjeća kao vuk, koji tvrdi da je vuk i onda mi se to učinilo dosta slično, analogno onome kad se neko osjeća kao drugi rod od uobičajenog za dotični spol, kao transrodna ili nerodna osoba. i onda mi je palo na pamet da to možda ima veze s reinkarnacijom gone wrong, pri kojoj se nije do kraja izbrisala svijest pri prelasku u drugo tijelo pa ti je ostala svijest vuka a ušao si u tijelo čovjeka ili svijest muškarca a ušao si u žensko tijelo. totalno je moguće, i sad mi se, uz problem konstante broja duša pri reinkarnaciji, nameće i problem mijenjanja roda i vrste pri reinkarnaciji. naglašavam da ako neko oće bit vuk ili muško ili žensko ili nijedno, da je to po meni sve okej i da ih trebamo pustit da to i budu, samo silovatelje, ubojice, kapitaliste i sve one koji zlorabe položaj moći, njih treba sredit. a i ta reinkarnacija me više muči ovako teorijski, nije da bi mi nešto intimno značila činjenica da se reinkarniram, sve dok, kako je to lipo reka ivo, a ja se s njim skroz slažem, moja svijest postoji samo ovde u meni.
iz: ontološka anakronija; quantum suicide
*
kad točno možeš govorit u množini, i možeš li ikad? naprimjer kad si udana ili trudna onda govoriš u množini, ali možeš li ti zbilja govorit za svoje dijete ili imaš neke najbolje prijatelje pa možeš govorit i za njih. jel to čudno? jel to privilegija? kako ti se onda promijeni identitet?
ja sam već i zaboravila kako zvučim umnožena.
iz: metatijelo
*
kad u filmovima neko nekog otme il mu ukrade mobitel radi nekih poslovnih, ljubavnih ili drugih poremećenih spletki, pa zove recimo muž od otete, otmičar se ne javi. i mislim se ja kako li je glup, moga je jednostavno prekinit poziv i sve bi bilo manje sumnjivo. ovako samo zvoni, zvoni, i u tome uvik ima nešto prijeteće: osobe s druge strane nema. nije moguće da smo joj tolko mali faktor da nas može totalno ignorirat. nešto joj se dogodilo. a kad nam prekinu poziv, onda prvo prorade naše vlastite nesigurnosti: ne želi sa mnom pričat. ljuta je. uvrijedila se. više me ne voli., i u toj dramatičnosti osobne drame ublaže se strah i pomisao da s drugom osobom nešto nije u redu.
kad bi redatelji imali pojma.
*
ispuvala sam nos i zaokrenula iza kantuna di stoji kontejner. tamo je kopa neki čiča. stisnila sam slinavu maramicu u šaci i krenila dalje. nisam mogla bacit škovacu na njegovo radno misto, to bi možda shvatija ko stejtment da mu je radno misto smeće.
*
ovi dani su dani od vjenčanja i onda sam pojačano krenila razmišljat o prosidbi.
ako gledamo vezu s klasičnom binarnom rodnom (ras)podjelom po kojoj su uloge muškarca i žene jasne - to može bit veza muškarca i žene ili gej para u kojem je jasno ko je tu muško - i ako gledamo po tradiciji, tu muškarac zaprosi ženu i od nje se najčešće očekuje da odgovori odma. očekivalo se to ili ne, ona najčešće i odgovori odma, šta je često znak ili da je odgovor već imala spreman, šta bi značilo da je o toj opciji već razmišljala, ili da je uslijed uzbuđenja trenutka i usađene želje za brakom automatski pristala i da nije dobro razmislila.
ako je ona imala spreman odgovor, to samo po sebi nije problem, kao ni to da su i ona i on prethodno razmišljali o opciji braka,
ali, u trenutku u kojem se on odluči vjenčavat s njom, on je može zaprosit, a od trenutka kad ona odluči da se želi vjenčavat s njim, ona mora šutit i čekat, čekat da on pita.
ali ona, ona se uslijed tog razmišljanja možda odlučila da se ne želi vjenčavat za njega. i šta onda da napravi? po tradiciji, srećom, i on i ona imaju pravo prekinit vezu.
ali ono šta sam ovime tila reć, tila sam reć da normalno da žena stalno bjesomučno razmišlja, jer mora spremna i odlučena dočekat njegovu prosidbu. i onda smo mi kao opsjednute vjenčanjima.
*
pitam se na kojoj visini prestaje državna granica. ako prestaje skupa s atmosferom, šta mi je jedina logična pretpostavka, gubi li se onda postepeno, kao i atmosfera, malo po malo nestajući u svemiru? ili državi granica nema, nego se prostire beskonačno u svemir, šireći se tako sve više i više šta se više konture države udaljuju od zemlje, sve dok ne udare u neku drugu planetu, ili u granice neke druge države s neke druge planete koje se isto protežu gore u svemir prema nama. i onda je pitanje ko je bio brži i ko je bliži i ko je veći i ko je jači i valjda onda taj ima pravo na taj dio svemira.
iz: međuplanetarna laprdanja
milena.
neki: šta, trip?
iva: pa pola je 35 kuna.
neki: šta, jel ozbiljno pitala za trip?
iva: daa.
neki: nemam ih više.
'04.
ako ništa ne može putovat brže od svjetlosti, kako bi onda teleportacija bila moguća? osim toga, mislim da tim konzervativnim metodama nemoš teleportirat dušu. jedino rješenje bi bile neke crvotočine, samo kad bi bar mogla smislit kako stvorit jednu baš tu kraj mene i jednu kraj njega. stvar je u svijanju prostora i vremena, za šta mi je potrebna ili neka ogromna masa ili neka ogromna akceleracija. mislim kako ću ovo drugo lakše nabavit, i eto mi je opet, akceleracije.
*
ivo mi je priča o nekom liku koji se osjeća kao vuk, koji tvrdi da je vuk i onda mi se to učinilo dosta slično, analogno onome kad se neko osjeća kao drugi rod od uobičajenog za dotični spol, kao transrodna ili nerodna osoba. i onda mi je palo na pamet da to možda ima veze s reinkarnacijom gone wrong, pri kojoj se nije do kraja izbrisala svijest pri prelasku u drugo tijelo pa ti je ostala svijest vuka a ušao si u tijelo čovjeka ili svijest muškarca a ušao si u žensko tijelo. totalno je moguće, i sad mi se, uz problem konstante broja duša pri reinkarnaciji, nameće i problem mijenjanja roda i vrste pri reinkarnaciji. naglašavam da ako neko oće bit vuk ili muško ili žensko ili nijedno, da je to po meni sve okej i da ih trebamo pustit da to i budu, samo silovatelje, ubojice, kapitaliste i sve one koji zlorabe položaj moći, njih treba sredit. a i ta reinkarnacija me više muči ovako teorijski, nije da bi mi nešto intimno značila činjenica da se reinkarniram, sve dok, kako je to lipo reka ivo, a ja se s njim skroz slažem, moja svijest postoji samo ovde u meni.
iz: ontološka anakronija; quantum suicide
*
kad točno možeš govorit u množini, i možeš li ikad? naprimjer kad si udana ili trudna onda govoriš u množini, ali možeš li ti zbilja govorit za svoje dijete ili imaš neke najbolje prijatelje pa možeš govorit i za njih. jel to čudno? jel to privilegija? kako ti se onda promijeni identitet?
ja sam već i zaboravila kako zvučim umnožena.
iz: metatijelo
*
kad u filmovima neko nekog otme il mu ukrade mobitel radi nekih poslovnih, ljubavnih ili drugih poremećenih spletki, pa zove recimo muž od otete, otmičar se ne javi. i mislim se ja kako li je glup, moga je jednostavno prekinit poziv i sve bi bilo manje sumnjivo. ovako samo zvoni, zvoni, i u tome uvik ima nešto prijeteće: osobe s druge strane nema. nije moguće da smo joj tolko mali faktor da nas može totalno ignorirat. nešto joj se dogodilo. a kad nam prekinu poziv, onda prvo prorade naše vlastite nesigurnosti: ne želi sa mnom pričat. ljuta je. uvrijedila se. više me ne voli., i u toj dramatičnosti osobne drame ublaže se strah i pomisao da s drugom osobom nešto nije u redu.
kad bi redatelji imali pojma.
*
ispuvala sam nos i zaokrenula iza kantuna di stoji kontejner. tamo je kopa neki čiča. stisnila sam slinavu maramicu u šaci i krenila dalje. nisam mogla bacit škovacu na njegovo radno misto, to bi možda shvatija ko stejtment da mu je radno misto smeće.
*
ovi dani su dani od vjenčanja i onda sam pojačano krenila razmišljat o prosidbi.
ako gledamo vezu s klasičnom binarnom rodnom (ras)podjelom po kojoj su uloge muškarca i žene jasne - to može bit veza muškarca i žene ili gej para u kojem je jasno ko je tu muško - i ako gledamo po tradiciji, tu muškarac zaprosi ženu i od nje se najčešće očekuje da odgovori odma. očekivalo se to ili ne, ona najčešće i odgovori odma, šta je često znak ili da je odgovor već imala spreman, šta bi značilo da je o toj opciji već razmišljala, ili da je uslijed uzbuđenja trenutka i usađene želje za brakom automatski pristala i da nije dobro razmislila.
ako je ona imala spreman odgovor, to samo po sebi nije problem, kao ni to da su i ona i on prethodno razmišljali o opciji braka,
ali, u trenutku u kojem se on odluči vjenčavat s njom, on je može zaprosit, a od trenutka kad ona odluči da se želi vjenčavat s njim, ona mora šutit i čekat, čekat da on pita.
ali ona, ona se uslijed tog razmišljanja možda odlučila da se ne želi vjenčavat za njega. i šta onda da napravi? po tradiciji, srećom, i on i ona imaju pravo prekinit vezu.
ali ono šta sam ovime tila reć, tila sam reć da normalno da žena stalno bjesomučno razmišlja, jer mora spremna i odlučena dočekat njegovu prosidbu. i onda smo mi kao opsjednute vjenčanjima.
*
pitam se na kojoj visini prestaje državna granica. ako prestaje skupa s atmosferom, šta mi je jedina logična pretpostavka, gubi li se onda postepeno, kao i atmosfera, malo po malo nestajući u svemiru? ili državi granica nema, nego se prostire beskonačno u svemir, šireći se tako sve više i više šta se više konture države udaljuju od zemlje, sve dok ne udare u neku drugu planetu, ili u granice neke druge države s neke druge planete koje se isto protežu gore u svemir prema nama. i onda je pitanje ko je bio brži i ko je bliži i ko je veći i ko je jači i valjda onda taj ima pravo na taj dio svemira.
iz: međuplanetarna laprdanja
milena.
Nema komentara:
Objavi komentar