ne znam šta ću ti reć. šta god rečem, sve je već rečeno.
mama
uvik mi je bilo dosadno šetat, ali sam u zadnje vrime malo revidirala. t. mi je reka da bi bilo korisno moć se zabuljit, a moja varijanta toga je da kad šetam gledam u stabla i estetski uživam u tome kako mi se minja perspektiva plus stabla su lipa i monumentalna i skroz fascinantna jer su živa al opet skroz statična, nekako su statična čak i kad puše vitar, jer nije ka da se sama miču, tad su ko pokretne skulpture i dozivaju me granjem i nastoje bit prijeteća al su mi samo smiješna i to dobro djeluje na mene.
kad šetaš u gužvi najčešće te nerviraju spora starčad i nepredvidiva djeca, al ako razmisliš kako svi imaju jednako pravo bit tu ko i ti, onda postaneš solidaran pa usporiš na nula na sat jer neka cura uči hodat bebu makar je to nasrid rive na fakin svetoga duju. i, kad se malo istreniraš i savršeno prilagodiš brzinu kao kad u vožnji auta ne moraš nimalo kočit nit ubrzavat prije pretjecanja i prestrojavanja, počneš se kretat u totalnoj harmoniji sa svim oko tebe, sa svim živim i neživim, i ako malo apstrahiraš i svo svoje bivanje svedeš samo na to kretanje (i eventualno slušanje muzike na sluje, al to se uvik može shvatit ko saundtrek) totalno si sinkan sa svime i samo kliziš kroz život pa makar i samo dok traje šetnja.
*
sjela sam radit u zdravog soka dijelom jer nisam imala energije za doć do doma, dijelom jer mi je dosadilo bit stalno unutra sad kad sam eto u velikom gradu, a moram bit stalno unutra kad imam tolko posla da si mogu priuštit ovaj život, i tamo sam upala u neku rupu u kojoj je pospano popodne naizgled trajalo zauvik, kad je ušao krhki čovjek. kad je na njega došao red, krhko je upitao jesul internet i sok različita usluga. kad je dobio potvrdan odgovor, ljubazno je pozdravio i izašao, a ja sam zamalo zaplakala, od ljubavi spram ljudi općenito.
onda je ušao neki jako smrdljivi čovjek napunit mobitel, gazda je bio dobrohotan, a ja sam bila samo pola metra od štekera i nisam više mogla radit, nisam više mogla mislit na ništa osim na to kako izbjeć taj smrad. ovaj je petljao s kabelom i kad sam mislila da ga je konačno uključio i da će otić, mobitel mu je pao na pod i razletio se na par strana pa sam se premjestila za susjedni stol al to nije baš pomoglo, jer u zdravog soka su samo tri stola, pa sam samo tako malo sjedila i osjećala klasnu krivnju pa se onda pokupila doma, uvjetno rečeno, jer ovih dana nije lako nać stol na kojem možeš radit, makar i ne želiš radit, ali moraš, jer si prihvatila svaku gažu jer ti treba para, ne želiš radit ali čim negdi sjedneš kreneš, jer moraš, ali to onda postane jedino šta u bilo kojem trenutku želiš, da ti distrakcije poput jedenja, pranja, logistike oko useljenja u novi stan, započinjanja još jednog posla i nove ljubavne veze, koja je najlipša distrakcija od svih, dopuste da malo radiš.
*
kad zamišljam tatu, na površini mi je žao šta ne zna kako je sad, šta ne zna za sve stvari koje su se dogodile posli, šta mu je uskraćeno sve to, šta su svi koji umru ranije od drugih zakinuti za sve ono posli, ali sad mi se čini da je u miru. da je sve prestalo i da njemu, ako je slučajno i svjestan kao duh il štaveć, konačno vlada mir, stvari iz prošlosti više manje probaviš i nema novih da te stišću i da zbog njih plačeš, a nema više ni novih navala svega, samo mir, stvarno, samo počivanje u fakin miru.
*
ko je taj koji sjedi i svaki dan odredi tečaj valute? prema čemu on na dnevnoj bazi određuje taj tečaj, jel pregleda kretanja na burzi pa pretpostavi, jel pogleda koliko je toga od jučer zemlja izvezla il proizvela, ili onako, po osjećaju, odoka? zamišljam to radno mjesto i potpuno mi je nevjerojatno.
*
ležala sam opet sama i odjednom sam se počela bojat da ću prestat disat i time si osvijestila disanje koje je time postalo otežano pa sam se morala aktivno trudit da dišem i da ne padnem u kompletnu paniku. meni je život nekad kompliciran na toliko dodatnih razina.
*
svatila sam da mi fali da mi neko plješće. da mi dugo niko nije pljeska i da mi fali taj tuđi osjećaj, taj tuđi osjećaj koji sam ja pobudila i taj nečiji poriv da mi zaplješće. al onda sam bila na promociji škarine knjige di su mu sigurno pljeskali jer on nije lijen ko ja i napisao je već drugu knjigu i sve i žao mi je šta mu ja nisam pljeskala al sam u biti zakasnila i tamo sam srela par ljudi koji mi čitaju blog, jer di ću ih inače srest, jedan od njih se zvao matej i tražio je društvo za u mekdonadsa prije plesa al niko nije tija jer nisu znali da je problem sistemski pa sam ja išla jer ipak mi je to fan koji mi je tamo kupija pitu od jabuke i koji me uz još par ljudi prepozna s naslovnice zadnjeg nomada pa sam se onda osjećala prepoznato, makar je to sve skupa smiješno, i osjećala sam se dobro, ne ko da mi plješću, ali osjećala sam se dosta lipo, makar je to bija škarin dan. plus mi je dečko koji će mi uskoro postat dečko slao poruku dok sam bila u mekdonaldsa s matejem: di si više?
*
kad je riječ o tom porezu na dodanu vrijednost, ko je na sve te stvari doda tu dodatnu vrijednost koja se onda oporezuje? vrijednost se izračuna u procesu razmjene, šta sa sobom nosi rizike i šta je po meni nepošteno al taj rizik preuzimaju kapitalisti pa onda neka, iako ga oni uračunaju unaprid pa u biti spuše radnici, al kako se dodana vrijednost može dodavat proizvoljno? a ako se ne odrađuje proizvoljno, kako li je molim te za svaku pojedinu stvar precizno izračunaju?
i kako ona uopće može postojat? postoji vrijednost i to je to. oće li se država dosjetit udrit dodatnu dodatnu vrijednost, kao šta ljudi u americi dižu drugu hipoteku na kuću? (drugu hipoteku koja mi uopće nije jasna, jer šta je jamstvo toj hipoteci ako je prvoj jamstvo nekretnina? druga dimenzija te nekretnine?)
*
bilo je skoro jedan u noći kad sam konačno ušla u tramvaj, bio je pun sleepersa i smrad me zapahnuo već s vrata, ali ovaj put se nisam imala snage osjetit krivom zbog te opservacije samoj sebi, ulazeći sam si rekla da znam da sam sretna šta imam stan i šta je mama tu da mi uvali para i šta su prijatelji tu pa mi skidaju wc daske, donose skale, vozaju me, pakiraju ručkove u taperver i peru mi robu, iako sam ja iz svog stana upravo došla, stana koji je još nenastanjiv jer je šporka rupa, jedina rupa koju sam si mogla platit – pred čistačicom sam nešto ranije opet poslušno osjećala klasnu krivnju makar me oderala, ja sam otišla do sestre za to vrijeme prevodit, ali ona i cimerica su surfale po okcupidu, a šabić je puštao fink i muse i ja sam pila vino i odlučila otić na sve koncerte jer jebeš sve, radi zbivanja sam se i makla iz provincije pa ako ćemo već poumirat siromašni, može to bit i malo ranije pa da umremo sretni – vozeći se doma potpuno satrana, misleći kako se još valja oprat pa se bojler valjda nije ugasio jer se ja to bojim palit, pa ujutro na posao, iako sam bila svjesna da ovi ljudi smrde jer se nemaju di oprat, a ja evidentno imam pa makar i u hladnoj vodi, u to doba noći kad si obično krećem kuhat ručak, ali mi se danas činilo mrtvački kasnim, pomislila sam: zagreb belongs to us.
a onda su nakon par stanica ušli ljudi, oživili i namirisali vagon, tramvaj je zašao u moj dio grada i opet sam se osjetila živom. iscrpljenom, prekarnom, siromašnom, bolnom, neispavanom, tjeskobnom, ali živom.
*
svaku večer prije spavanja mama pere suđe. ona voli da je sve uredno, i pod najčešće opere svaki dan, ali sa suđem nema kompromisa. objasnila mi je da ne želi ako slučajno preko noći umre da joj, kad je nađu, nađu sudoper pun šporkog suđa – malo ekstremniji ekvivalent onoga kad uvik nosiš čiste i fine mudante ako slučajno završiš na hitnoj. dok sam bila kraj nje, umirivala sam je: može ga koji put i ostavit i obećala da ću ga ja oprat prije nego pozovem hitnu.
sad kad sam opet odselila, valjda ga opet vrijedno pere prije nego ide spavat. na momente mi se to učini kao najbitnija promjena u svemu ovome.
mama
uvik mi je bilo dosadno šetat, ali sam u zadnje vrime malo revidirala. t. mi je reka da bi bilo korisno moć se zabuljit, a moja varijanta toga je da kad šetam gledam u stabla i estetski uživam u tome kako mi se minja perspektiva plus stabla su lipa i monumentalna i skroz fascinantna jer su živa al opet skroz statična, nekako su statična čak i kad puše vitar, jer nije ka da se sama miču, tad su ko pokretne skulpture i dozivaju me granjem i nastoje bit prijeteća al su mi samo smiješna i to dobro djeluje na mene.
kad šetaš u gužvi najčešće te nerviraju spora starčad i nepredvidiva djeca, al ako razmisliš kako svi imaju jednako pravo bit tu ko i ti, onda postaneš solidaran pa usporiš na nula na sat jer neka cura uči hodat bebu makar je to nasrid rive na fakin svetoga duju. i, kad se malo istreniraš i savršeno prilagodiš brzinu kao kad u vožnji auta ne moraš nimalo kočit nit ubrzavat prije pretjecanja i prestrojavanja, počneš se kretat u totalnoj harmoniji sa svim oko tebe, sa svim živim i neživim, i ako malo apstrahiraš i svo svoje bivanje svedeš samo na to kretanje (i eventualno slušanje muzike na sluje, al to se uvik može shvatit ko saundtrek) totalno si sinkan sa svime i samo kliziš kroz život pa makar i samo dok traje šetnja.
*
sjela sam radit u zdravog soka dijelom jer nisam imala energije za doć do doma, dijelom jer mi je dosadilo bit stalno unutra sad kad sam eto u velikom gradu, a moram bit stalno unutra kad imam tolko posla da si mogu priuštit ovaj život, i tamo sam upala u neku rupu u kojoj je pospano popodne naizgled trajalo zauvik, kad je ušao krhki čovjek. kad je na njega došao red, krhko je upitao jesul internet i sok različita usluga. kad je dobio potvrdan odgovor, ljubazno je pozdravio i izašao, a ja sam zamalo zaplakala, od ljubavi spram ljudi općenito.
onda je ušao neki jako smrdljivi čovjek napunit mobitel, gazda je bio dobrohotan, a ja sam bila samo pola metra od štekera i nisam više mogla radit, nisam više mogla mislit na ništa osim na to kako izbjeć taj smrad. ovaj je petljao s kabelom i kad sam mislila da ga je konačno uključio i da će otić, mobitel mu je pao na pod i razletio se na par strana pa sam se premjestila za susjedni stol al to nije baš pomoglo, jer u zdravog soka su samo tri stola, pa sam samo tako malo sjedila i osjećala klasnu krivnju pa se onda pokupila doma, uvjetno rečeno, jer ovih dana nije lako nać stol na kojem možeš radit, makar i ne želiš radit, ali moraš, jer si prihvatila svaku gažu jer ti treba para, ne želiš radit ali čim negdi sjedneš kreneš, jer moraš, ali to onda postane jedino šta u bilo kojem trenutku želiš, da ti distrakcije poput jedenja, pranja, logistike oko useljenja u novi stan, započinjanja još jednog posla i nove ljubavne veze, koja je najlipša distrakcija od svih, dopuste da malo radiš.
*
kad zamišljam tatu, na površini mi je žao šta ne zna kako je sad, šta ne zna za sve stvari koje su se dogodile posli, šta mu je uskraćeno sve to, šta su svi koji umru ranije od drugih zakinuti za sve ono posli, ali sad mi se čini da je u miru. da je sve prestalo i da njemu, ako je slučajno i svjestan kao duh il štaveć, konačno vlada mir, stvari iz prošlosti više manje probaviš i nema novih da te stišću i da zbog njih plačeš, a nema više ni novih navala svega, samo mir, stvarno, samo počivanje u fakin miru.
*
ko je taj koji sjedi i svaki dan odredi tečaj valute? prema čemu on na dnevnoj bazi određuje taj tečaj, jel pregleda kretanja na burzi pa pretpostavi, jel pogleda koliko je toga od jučer zemlja izvezla il proizvela, ili onako, po osjećaju, odoka? zamišljam to radno mjesto i potpuno mi je nevjerojatno.
*
ležala sam opet sama i odjednom sam se počela bojat da ću prestat disat i time si osvijestila disanje koje je time postalo otežano pa sam se morala aktivno trudit da dišem i da ne padnem u kompletnu paniku. meni je život nekad kompliciran na toliko dodatnih razina.
*
svatila sam da mi fali da mi neko plješće. da mi dugo niko nije pljeska i da mi fali taj tuđi osjećaj, taj tuđi osjećaj koji sam ja pobudila i taj nečiji poriv da mi zaplješće. al onda sam bila na promociji škarine knjige di su mu sigurno pljeskali jer on nije lijen ko ja i napisao je već drugu knjigu i sve i žao mi je šta mu ja nisam pljeskala al sam u biti zakasnila i tamo sam srela par ljudi koji mi čitaju blog, jer di ću ih inače srest, jedan od njih se zvao matej i tražio je društvo za u mekdonadsa prije plesa al niko nije tija jer nisu znali da je problem sistemski pa sam ja išla jer ipak mi je to fan koji mi je tamo kupija pitu od jabuke i koji me uz još par ljudi prepozna s naslovnice zadnjeg nomada pa sam se onda osjećala prepoznato, makar je to sve skupa smiješno, i osjećala sam se dobro, ne ko da mi plješću, ali osjećala sam se dosta lipo, makar je to bija škarin dan. plus mi je dečko koji će mi uskoro postat dečko slao poruku dok sam bila u mekdonaldsa s matejem: di si više?
*
kad je riječ o tom porezu na dodanu vrijednost, ko je na sve te stvari doda tu dodatnu vrijednost koja se onda oporezuje? vrijednost se izračuna u procesu razmjene, šta sa sobom nosi rizike i šta je po meni nepošteno al taj rizik preuzimaju kapitalisti pa onda neka, iako ga oni uračunaju unaprid pa u biti spuše radnici, al kako se dodana vrijednost može dodavat proizvoljno? a ako se ne odrađuje proizvoljno, kako li je molim te za svaku pojedinu stvar precizno izračunaju?
i kako ona uopće može postojat? postoji vrijednost i to je to. oće li se država dosjetit udrit dodatnu dodatnu vrijednost, kao šta ljudi u americi dižu drugu hipoteku na kuću? (drugu hipoteku koja mi uopće nije jasna, jer šta je jamstvo toj hipoteci ako je prvoj jamstvo nekretnina? druga dimenzija te nekretnine?)
*
bilo je skoro jedan u noći kad sam konačno ušla u tramvaj, bio je pun sleepersa i smrad me zapahnuo već s vrata, ali ovaj put se nisam imala snage osjetit krivom zbog te opservacije samoj sebi, ulazeći sam si rekla da znam da sam sretna šta imam stan i šta je mama tu da mi uvali para i šta su prijatelji tu pa mi skidaju wc daske, donose skale, vozaju me, pakiraju ručkove u taperver i peru mi robu, iako sam ja iz svog stana upravo došla, stana koji je još nenastanjiv jer je šporka rupa, jedina rupa koju sam si mogla platit – pred čistačicom sam nešto ranije opet poslušno osjećala klasnu krivnju makar me oderala, ja sam otišla do sestre za to vrijeme prevodit, ali ona i cimerica su surfale po okcupidu, a šabić je puštao fink i muse i ja sam pila vino i odlučila otić na sve koncerte jer jebeš sve, radi zbivanja sam se i makla iz provincije pa ako ćemo već poumirat siromašni, može to bit i malo ranije pa da umremo sretni – vozeći se doma potpuno satrana, misleći kako se još valja oprat pa se bojler valjda nije ugasio jer se ja to bojim palit, pa ujutro na posao, iako sam bila svjesna da ovi ljudi smrde jer se nemaju di oprat, a ja evidentno imam pa makar i u hladnoj vodi, u to doba noći kad si obično krećem kuhat ručak, ali mi se danas činilo mrtvački kasnim, pomislila sam: zagreb belongs to us.
a onda su nakon par stanica ušli ljudi, oživili i namirisali vagon, tramvaj je zašao u moj dio grada i opet sam se osjetila živom. iscrpljenom, prekarnom, siromašnom, bolnom, neispavanom, tjeskobnom, ali živom.
*
svaku večer prije spavanja mama pere suđe. ona voli da je sve uredno, i pod najčešće opere svaki dan, ali sa suđem nema kompromisa. objasnila mi je da ne želi ako slučajno preko noći umre da joj, kad je nađu, nađu sudoper pun šporkog suđa – malo ekstremniji ekvivalent onoga kad uvik nosiš čiste i fine mudante ako slučajno završiš na hitnoj. dok sam bila kraj nje, umirivala sam je: može ga koji put i ostavit i obećala da ću ga ja oprat prije nego pozovem hitnu.
sad kad sam opet odselila, valjda ga opet vrijedno pere prije nego ide spavat. na momente mi se to učini kao najbitnija promjena u svemu ovome.
