utorak, 3. siječnja 2017.

and my children
are dying now
inside me
anohni



bljeskovi u ničemu. iskustvo kao subjektivan dojam bljeskova u objektivnom ničemu. 
t.





stipe je profesoru objašnjavao vježbe s girjom. pijana sam požurila doma uhvatit tramvaj da mogu jest makar sam doma sama i tužna, a tu sam pijana i među prijateljima, ali bila sam jako gladna i možda previše pijana za čekat sljedeći noćni. iz tramvaja sam gledala svjetleće reklame na savi i pomislila kako nisu dovoljno veličanstvene za moje potrebe. meni je trebao times square, ali ove reklame su ipak bile više nego šta ima u nekom selu i onda mi je bilo drago šta sam tu. kad sam bila manja, argument gladne djece u africi sve je činio ljepšim, jer je tebi bilo bolje, makar me taj argument uvijek nervirao jer sam tila naglasit: da, ali i ja patim!, a kasnije je samo proizvodio krivnju, ali sad mi je bilo lakše, šta sam tu, u civilizaciji, i šta gledam te reklame, i pokušala sam se osjetit otuđeno, i uspila sam, i to mi je bilo lipo jer se podudarilo s onim šta sam bila.


*


zapravo te tek intoksicirano stanje dovede u pravo stanje stvari. tek kad ti se svijet počne vrtit si u pravoj poziciji za percepciju. tek tad ti je točka gledišta točna, a ne ove relativnosti koje osjećamo dok ne osjećamo rotaciju, revoluciju i galaktičko obrtanje.


*


da roditelj može preuzet patnje svoje djece preuzeo bi, često kažu. ležeći u krevetu zamislila sam još samo kabele kojima sam prištekana i bilo je ko da ležim i primam tuđu dozu patnje day in day out. jedino šta ja, koliko znam, nemam djece. ako je bog naš roditelj i ako je istinski roditelj, i ako može, a mogao bi, zašto ne preuzme naše patnje nego je autsorsao isusa da nam preuzme grijehe? ja ću ponosno stat iza svojih grijeha, ali, iako sam intimno srasla sa svojim patnjama, bilo bi više nego ok da je generalno praksa da nam ih preuzmeš. da nam ih svima preuzmeš, makar poezija umrla.


*


uzmimo na tren da je bog stvorio svjetlo. biblija kaže da je prvo bila tama pa je on stvorio svijetlo i, a to je ono sporno, rastavio ga od tame, šta podrazumijeva da su prije toga bili sastavljeni, al ako su bili jedno, ako je sve bila kaša primordijalne materije, stvorena od boga ili ne, odjednom ili postepeno, onda nije trebalo da on stvara svjetlo, ono je već supostojalo u toj kaši. pa čak i ako je postojala samo tama, svjetlo je već bilo sadržano u njoj, kao njena opozicija, i kad ju je bog otjelovio, nije je trebao razdjeljivat od tame, jer je ona to po svojoj esenciji već bila.


*


živac drugom živcu daje poruku tako da ispusti neurotransmitor u sinapsu, šupljinu između dva živčana kraka, koja recimo izgleda ko neki zglob. kad ovi prenesu poruku tako da se privremeno zalipe za receptore na drugom živcu, vraćaju se doma i tamo ih razgrade neki enzimi. ima raznih antidepresiva, neki naprimjer spriječe te enzime da ih razgrade, jer depresivni ljudi imaju znatno manje neurotransmitora od zdravih, a neki, poput mojih, sprječavaju da se ovi uopće vrate doma.
i sad se ja pitam, koji će mi kurac taj tulum neurotransmitora u sinapsi kad su već prenili poruku? uostalom, ta poruka nije bila nešto pozitivna i hepi to begin with.


*


probudila sam se i otišla piškit. putem mi se učinilo, ili je to bio produžetak sna, da je naše tijelo samo petrijeva posudica za bakterije i odjednom sam samo to vidila kao svrhu mog postojanja i iz perspektive tih bakterija – jer se po pitanju perspektiva stalno svičam – nisam se razlikovala od ostatka svijeta i onda, kad sam si pogledala dlan vidila sam da se kroz prste rasplinjava ko dim. to je imalo potencijala da se userem, ali mi je, zbog estetike koja u zadnje vrijeme dominira ovim prostorima, to šta sam se vidila stopljenom s banjem bilo kul.


*


u neke dane mi se čini da se bavim samo hladnim pogonom, perpetuiranjem moga bivanja tu koje je samo sebi svrha. dignem se, odem u dućan da si kupim hranu koja će me držat taj dan, skuham, operem to suđe, sjednem i prevodim cijeli dan sama u stanu i prevedem taman toliko da mi isplati stan za taj dan, operem to svoje tijelo, brinem se za njega, hranim ga, puštam ga da spava dokad oće, s blagajnikom u dućanu ne razmijenim ni riječi pa nazovem mamu ili mislava da ne odem spavat a da ne čujem nikoga koga volim. sutra možda bude bolje pa mi to da snage da izdržim ovakve dane, ali sve ih je više i moja reprodukcija sve više postaje sama sebi svrhom.


*


nestalo mi je sredstva za čišćenje, a mama je baš bila kupila kloru da mi izbijeli kuhinjske krpe koje sam zabunom obojala, pa sam se sjetila emisija onih bakterijama opsjednutih odreda za čistoću i kako oni klorom ribaju stan pa sam prolila kloru po kadi i oribala.
posli kad sam se tuširala bilo je masu divno, imala sam osjećaj da sam u bazenu, jer tamo uvik sve miriše na kloru i na tren sam pobigla odavde.
spa za prekarijat, kaže andrea.


*


uspinjala sam se uza skale, bile su od onog slijepljenog šodera pa su mi se činile dosta socijalističke, ovaj je pjevao o ratovima s lažnim povodima, pomislila sam kako tu nije rat i još uvik imamo para za obnavljanje tih skala, ako nekad dođu na red, pa sam onda zamislila da više poreza i gradskih nameta nema, da više nema države ni ikakvog krovnog uređenja, samo možda neka horizontalna mreža, iako sam se osjećala dosta samo za povirovat u mogućnost ikakve mreže, mreže u kojoj krpanje rupa na skalama svakako nije prioritet, a ionako se grade rampe, ili, ako sam sam eto sama, više niko nigdi ni ne ide nikakvim skalama, niko više nigdi uopće ne ide, samo ja šetam po ostacima svijeta, uspinjem se naokolo da bolje vidim pustu zemlju. i onda odjednom nisam više mogla dočekat taj trenutak, trenutak u kojem više neću sanjat postapokalipsu jer će ona bit svugdi oko mene.


*


kad umrem, jako me brine šta će tad bit s mojim tijelom, jer u biti ga uzme sustav i ako se oćeš kremirat daju ti nakon par dana šaku ko zna čijeg pepela a tijelo stoji tamo danima dok čeka svoj red da ga zapale i može ga silovat i oskvrnit ko oće a meni je više dosta oskvrnjivanja mog tijela i mislim da s njim trebamo postupat s poštovanjem. eto još jedna na listi stvari koje me uznemiruju i otežavaju mi normalno funkcioniranje.

sviđa mi se tibetanski običaj di mrtve ostave strvinarima na nekom gumnu a posli cilo selo razbija kosti macama i vjetar raznese prah a svi plešu.


*


kad ležim nekom u naručju, kad konačno ležim, najčešće počnem plakat. obuzme me tuga zbog svih onih s kojima nisam. ali to mi se, paradoksalno, desi samo kad ležim u naručju nekog koga volim.


*


zamišljala sam kako bi ipak više volila umrit od raka nego od aviona, da se stignem na miru oprostit i uredit poslove, i onda sam zamišljala tu vrstu oproštaja, pred zadnji rastanak ikad, zauvik, i nisam si ga skroz mogla dočarat al sam svejedno plakala ko luda, dvije mlade azijatkinje koje su sjedile pored mene pravile su se da ne primjećuju, ja sam bezuspješno nastojala nečujno jecat i hvatala dah. onda sam shvatila da bi meni bilo teže živit bez nekoga od njih, bez svih njih, nego umrit, i da su oni ti koji će, ako pretpostavim uzajamnost osjećaja, zapravo bit pogođeni mojom smrću, a ne ja, ne samo jer ja tad više neću postojat, nego jer već i u zadnjim danima, svjesna da umirem, neću bit toliko pogođena tim oproštajima. jer sve dok postojim, postojim s njima, a onda ću jednom samo umjesto u san utonit u nebitak, a oni će ostat živi s manjkom.
i uvik je lakše onom koji ide nego onom koji ostaje.

možda se zato tako nepotrebno dugo i detaljno opraštam sa svakim ponaosob kad idem doma, ko da idem ne znam kud i ko da te ljude treba utješit značajnom rječju i znakom ljubavi koji će im pomoć da prebrode trenutke do ponovnog viđanja. meni je svaki taj rastanak kao da umrem.


*


mene nešto uvik pomakne u liniju života u kojoj sam uvik živa. kad god mi se zavrti ili mi se uzlupa srce, to je znak da je došlo do račvanja i da sam u paralelnoj radnji umrla. možda zato tolko žalim samu sebe. a kad jednom stvarno umreš, to je jer se tvoj skretničar već dosta umorio pa propusti prebacit na drugu prugu.


*


moja aktualna tuga je malo specifična, ko neka ultimativna samoća. oko mene su drugi, neke i volim, ali tuga koju osjećam je tuga zadnjeg preživjelog pripadnika vrste. kad on umre, nestat će cijela njegova vrsta i njegova pending smrt nije samo njegova, već je smrt cijele vrste, a time pogađa i sva živa bića na zemlji i boga i cili svemir. i dok je to, kad on umre, za sve ostale, koji imaju razvijen osjećaj za život i patetiku, tužno, dok je još živ, tuga koju on osjeća još je veća od toga, to je najveća zamisliva tuga, zamišljam je dubljom od tuge za mrtvim djetetom, znat da si zadnji, da si potpuno sam, da potpuno sam hrliš u nebitak i sa sobom u njega vučeš i sve svoje pretke koji su živili samo za to da ti budeš tu, koji su živili da se razmnože da bi se vrsta nastavljala, i vučeš u nebitak sve svoje nerođene potomke, a njihovo potencijalno postojanje radi ti toliku rupu u prsima da kroz nju sama propadaš van.


*


sve se svodi na ovo: je li bol prevelika za izdržat. iz minute u minutu ponavljam: je, prevelika je. i izdržavam dalje.
loša razdoblja samo treba preživit, ustrajat kroz njih, ali mi ne želimo preživljavat, rekle smo: želimo živit.
znam ako sad izdržim da će se vjerojatno opet živit, ali bol zbog ovih trenutaka koji prolaze u pukom izdržavanju, u pukom preživljavanju, bol zbog trošenja tih trenutaka, zbog trošenja života na trpljenje i čekanje da prođe pogađa me više od nesretnosti tih trenutaka.


*


izgleda da ću mršavit i mršavit sve dok jedno jutro ne nestanem, al to je ok sve dok vjerujem u vječni bitak. volila bi da mi negdi na nekom brdu neko montira dva gonga pa da stanem između njih s velikim batićem i samo udaram livo desno livo desno livo desno dok sve ne izađe iz mene. osjećaj autonomije par excellence dobiješ kad nasjeckaš češnjak pa nedominantnom rukom pritisneš nož gore poviše oštrice i onda ga tako nadalje sjeckaš i suvereno usitnjavaš. zdravo samopouzdanje je najljepši ukras.
od rebound seksa i romansi lipši i bolji su rebound razgovori. ako tablete učine da ustaneš iz kreveta i ne plačes cili dan onda je dobro šta ih piješ. prijatelji i zdravlje su najveće blago. aviona se ne treba bojat. treba bit iskren, al o kurcima ne triba puno pričat. šta više vremena prolazi, ako imaš imalo refleksije o sebi i svijetu u pravilu postaješ mudriji i onda ti je sve veći gušt iznova gledat dobre filmove. možda neke snove nikad neću ostvarit, ali to šta znam šta su me konačno definira, a ni to nije loše. ne vidim izlaza i dalje al bar se krećem pa makar došla do ruba kupole, bar ću opipat taj rub.

pitala sam sestru zašto je učmala, rekla mi je da nema razloga za život. nemam ni ja, ali za život ne treba razlog, rekla sam joj.