nije utješno, al je istinito.
goran
išla sam otvorit neko pakiranje i pomislila šta ću ja sad tu to čupat i razvlačit, ne želim da moram išta navlačit i rastezat pa sam odlučila ipak uzet škare, jer ja sam uvik u biti lijena posegnit za škarama jer to kao traje, al dulje traje to čupanje prstima, i onda sam, dok sam rezala kesu, osjetila moć i zahvalnost svim ljudima prije mene koji su naprimjer izumili škare. osjetila sam se snažno kao njihov produžetak, produžetak evolucije i ljudske vrste – bila sam tu kao nastavak onoga prije, a samim time i prethodnik onoga poslije, ako se u međuvremenu svi ne pobijemo, i onda je moje postojanje odjednom imalo smisla i nije bilo suvišno, nego je bilo na mjestu, točno na mjestu na kojem mora bit: sad. potpuno nevažno, ali ipak nužno za neki djelić svijeta kao njegova malena karičica koja možda nije izumila škare ali je jutros ustala i samim tim, kao lepet leptirovih krila, utjecala na svijet.
*
biljke nikako da se usreće sa mnom, da nema nina presušile bi, ja se to ne sitim zalit. kažu nemoš imat sisavca ako nemoš prvo biljku držat na životu al mačka i pas pa uostalom i beba se jave kad su gladni i gnjave te dok im ne daš jest, a biljke samo stoje i šute i umiru. kaže nino da je neprirodno imat psa u stanu, da je lipo kad se oni imaju di rastrčat, al kažem ja, neprirodno je imat biljke u stanu di im ne pada kiša nego mogu umrit od gladi i suše i sjene.
*
pričali smo o vr-u i sprovodima i kaže tomi da treba uredit da moš prisustvovat svom sprovodu i osim šta bi to bilo jako egoistično, to je upravo ono šta mi sad treba, a to je dijelom i razlog zašto maštam o smrti. ne samo zato šta mi je nepodnošljivo bolno i neizvedivo živit, nego i jer mi za otrpit ovo živo stanje treba ljubav, u koju bi se na svom sprovodu uvjerila.
*
ako nekoga malo zanimaju atomi i te šeme, onda već zna da mi, kad god udahnemo, udahnemo djelić hitlera, ili da smo svi sazdani od iste materije i da u svakom od nas isto ima djelić hitlera i to je dosta nepodnošljiva pomisao, makar mi je hitler ko osoba malo apstraktan i možda je bio dosta čist – u stvari, vjerojatno jest – i uostalom bila bi fora da je njegov atom sad djelić mojih crijeva ili anusa (kad osvijestim svoje tijelo čak mi se čini da i jest upravo tamo), da je dio anusa kad već mora bit dio mene, ali sam misaonom vježbom za pokušaj podizanja raspoloženja i vraćanje nade, koju se trudim šta češće prakticirat, došla do misli da su onda dio mene i martin luther king, i darwin, i ivana orleanska i marie curie, moja prababa nikolina i giordano bruno, hegel i princeza anastazija, richey, elvis i bowie i možda čak i djelić moje simpatije, možda čak i djelići koji su do maločas bili djelići mojih prijatelja. to je tako divno!
*
kaže nino da ne govorimo o velikoj učestalosti primjera i da zato ne mogu postavljat teorije i vuć općenite zaključke, ali ja mislim da je učestalost tolika da to više nisu aberacije već je postalo mainstream.
odavno zagovaram kritičko promišljanje pojma braka, ne nužno odbacivanje, ali svijest o tome da je nastao u drukčijim socioekonomskim uvjetima, da je praktično, ekonomično i lakše živit u dvoje, ali da bi bolja osnova za suživot i odgoj djece možda bila čvrsto prijateljstvo, a ne zaljubljenost.
zašto me raspadi brakova u ekipi osobno diraju? ne jer mi potencijalne prevare koje su ih potakle pogađaju moral, ne jer sam razočaranija u društvo, ne jer suosjećam sa žrtvama i ostavljenima, ne jer se narušava institucija na koju sam navikla makar je propitkujem, nego jer kad se to desi s ljudima za koje nikad ne bi očekivala da se prepuste emociji, kemiji i strasti, da je ne kontroliraju, da je ne odluče kontrolirat, za koje nikad ne bi očekivala da će iznevjerit partnerice i partnere, onda počnem sumnjat u svoje čitanje ljudi, tih ljudi, svih ljudi, pa tako i meni bliskih ljudi, i više ne vjerujem svojoj viziji svijeta oko sebe i ne osjećam se u njemu sigurno.
makar sam ja od tih ljudi podalje, i mogu reć: ih, kako je ona glupa pa nije vidila da to dolazi. al one nisu glupe. uostalom, jednom kad su vidile da dolazi nema tu ničeg šta one mogu napravit, al kako nisu kužile dok su se udavale, jer ja bi skužila. kurac bi. kurac iko išta može skužit osim da je brak državna i crkvena institucija koja će nas sjebat.
dakako, oblik monogamne, dugotrajne zajednice koja počiva na prijateljstvu i partnerstvu je ono šta slučajno i sama preferiram, al to nije u opreci s mojim zagovaranjem smrti tradicionalnog braka, jer on već duže vremena počiva na ideji romantične ljubavi.
iz: mrakovi
*
auto je zastalo da mačka svojim ritmom pređe cestu. fasciniralo me to kako mi, ljudi mačkama dopuštamo toliko više nego ljudima.
*
ne znam, ali mislim da je zapravo lakše kad imaš širinu – makar si svjesnija svoje patnje, ali bar je možeš artikulirat, ako već ne eliminirat, šta ti ipak da nekakvu poziciju moći, jer kad svijet razumiš, malo ga posjeduješ, i možda zato ja uspijevam trpit ovo sve: jer ga seciram, jer ga želim dokučit, i iako neću doć do motivacije iza njegovih groznih zakonitosti, sama spoznaja tih zakonitosti: da treba očekivat da se desi loše, da ljudi umiru, da moć imaju zločesti, da su institucije inherentno zle – odma olakšava suživot s ovim svijetom. poznavat sebe pa onda i neprijatelja prvi su koraci. makar neprijatelj bio svugdje oko tebe, i u tebi, pounutren i u tvojim plućima koja su inhalirala molekulicu trumpa.
kao mala govorila sam – nismo li svi – blago glupima, oni ne pate toliko.
bila sam u krivu: pate i oni, makar nisu svjesni širine alternativa, i u samoj osnovi ni svemira il misli, težina je ipak tu. ne kao ova moja, velikim dijelom metafizička, koja preuzima dio stvarne, materijalne – koja pak zauzvrat preuzima dio nje samim iscrpljivanjem mog organizma, nego prava, fizička težina mrava koji nosi teret pet puta veći od sebe, ali nekog mrava bez kolektivne svijesti. neke ovčice.
*
rasplakala sam se od pogleda na afriku na karti iznad stola. stalno gledam tu afriku i na toj karti je tako je malena a znam da je zapravo skoro najveći kontinent i kad gledaš iz svemira zauzme ogromni dio zemlje. to uopće nije pošteno.
*
pitala sam ga želi li imat djecu sa mnom, a on je mene pitao kako mi iznenada na pamet padaju takva pitanja. ti imaš biološki sat, kaže, pa razumijem, ali mene to ne muči.
na stranu to šta čim me ugleda ne poželi moju djecu, šta je minus samo po sebi, jer da poželi, to bi kako i pjesma kaže značilo da me zbilja voli. na stranu to, jer on možda i ne želi dijete. ono šta me muči je šta on ne vidi da, ako jednom želi imat djecu sa mnom, i njemu otkucava moj biološki sat. kažemo, muškima je lakše jer oni mogu oplođivat kad god. ali sa mnom ne mogu, s mojim drugaricama ne mogu, još tek kratko i onda je odzvonilo.
i zato se osvrnite oko sebe, pogledajte žene koje vas okružuju i zapitajte se: želimo li da one budu majke naše djece? jer ako je odgovor da, bolje je da ga saznate što prije, dok nam nisu otkucale i posljednje minute naših satova i dok vama nisu odzvonila posljednja zvonca na biciklima naše potencijalne djece.
goran
išla sam otvorit neko pakiranje i pomislila šta ću ja sad tu to čupat i razvlačit, ne želim da moram išta navlačit i rastezat pa sam odlučila ipak uzet škare, jer ja sam uvik u biti lijena posegnit za škarama jer to kao traje, al dulje traje to čupanje prstima, i onda sam, dok sam rezala kesu, osjetila moć i zahvalnost svim ljudima prije mene koji su naprimjer izumili škare. osjetila sam se snažno kao njihov produžetak, produžetak evolucije i ljudske vrste – bila sam tu kao nastavak onoga prije, a samim time i prethodnik onoga poslije, ako se u međuvremenu svi ne pobijemo, i onda je moje postojanje odjednom imalo smisla i nije bilo suvišno, nego je bilo na mjestu, točno na mjestu na kojem mora bit: sad. potpuno nevažno, ali ipak nužno za neki djelić svijeta kao njegova malena karičica koja možda nije izumila škare ali je jutros ustala i samim tim, kao lepet leptirovih krila, utjecala na svijet.
*
biljke nikako da se usreće sa mnom, da nema nina presušile bi, ja se to ne sitim zalit. kažu nemoš imat sisavca ako nemoš prvo biljku držat na životu al mačka i pas pa uostalom i beba se jave kad su gladni i gnjave te dok im ne daš jest, a biljke samo stoje i šute i umiru. kaže nino da je neprirodno imat psa u stanu, da je lipo kad se oni imaju di rastrčat, al kažem ja, neprirodno je imat biljke u stanu di im ne pada kiša nego mogu umrit od gladi i suše i sjene.
*
pričali smo o vr-u i sprovodima i kaže tomi da treba uredit da moš prisustvovat svom sprovodu i osim šta bi to bilo jako egoistično, to je upravo ono šta mi sad treba, a to je dijelom i razlog zašto maštam o smrti. ne samo zato šta mi je nepodnošljivo bolno i neizvedivo živit, nego i jer mi za otrpit ovo živo stanje treba ljubav, u koju bi se na svom sprovodu uvjerila.
*
ako nekoga malo zanimaju atomi i te šeme, onda već zna da mi, kad god udahnemo, udahnemo djelić hitlera, ili da smo svi sazdani od iste materije i da u svakom od nas isto ima djelić hitlera i to je dosta nepodnošljiva pomisao, makar mi je hitler ko osoba malo apstraktan i možda je bio dosta čist – u stvari, vjerojatno jest – i uostalom bila bi fora da je njegov atom sad djelić mojih crijeva ili anusa (kad osvijestim svoje tijelo čak mi se čini da i jest upravo tamo), da je dio anusa kad već mora bit dio mene, ali sam misaonom vježbom za pokušaj podizanja raspoloženja i vraćanje nade, koju se trudim šta češće prakticirat, došla do misli da su onda dio mene i martin luther king, i darwin, i ivana orleanska i marie curie, moja prababa nikolina i giordano bruno, hegel i princeza anastazija, richey, elvis i bowie i možda čak i djelić moje simpatije, možda čak i djelići koji su do maločas bili djelići mojih prijatelja. to je tako divno!
*
kaže nino da ne govorimo o velikoj učestalosti primjera i da zato ne mogu postavljat teorije i vuć općenite zaključke, ali ja mislim da je učestalost tolika da to više nisu aberacije već je postalo mainstream.
odavno zagovaram kritičko promišljanje pojma braka, ne nužno odbacivanje, ali svijest o tome da je nastao u drukčijim socioekonomskim uvjetima, da je praktično, ekonomično i lakše živit u dvoje, ali da bi bolja osnova za suživot i odgoj djece možda bila čvrsto prijateljstvo, a ne zaljubljenost.
zašto me raspadi brakova u ekipi osobno diraju? ne jer mi potencijalne prevare koje su ih potakle pogađaju moral, ne jer sam razočaranija u društvo, ne jer suosjećam sa žrtvama i ostavljenima, ne jer se narušava institucija na koju sam navikla makar je propitkujem, nego jer kad se to desi s ljudima za koje nikad ne bi očekivala da se prepuste emociji, kemiji i strasti, da je ne kontroliraju, da je ne odluče kontrolirat, za koje nikad ne bi očekivala da će iznevjerit partnerice i partnere, onda počnem sumnjat u svoje čitanje ljudi, tih ljudi, svih ljudi, pa tako i meni bliskih ljudi, i više ne vjerujem svojoj viziji svijeta oko sebe i ne osjećam se u njemu sigurno.
makar sam ja od tih ljudi podalje, i mogu reć: ih, kako je ona glupa pa nije vidila da to dolazi. al one nisu glupe. uostalom, jednom kad su vidile da dolazi nema tu ničeg šta one mogu napravit, al kako nisu kužile dok su se udavale, jer ja bi skužila. kurac bi. kurac iko išta može skužit osim da je brak državna i crkvena institucija koja će nas sjebat.
dakako, oblik monogamne, dugotrajne zajednice koja počiva na prijateljstvu i partnerstvu je ono šta slučajno i sama preferiram, al to nije u opreci s mojim zagovaranjem smrti tradicionalnog braka, jer on već duže vremena počiva na ideji romantične ljubavi.
iz: mrakovi
*
auto je zastalo da mačka svojim ritmom pređe cestu. fasciniralo me to kako mi, ljudi mačkama dopuštamo toliko više nego ljudima.
*
ne znam, ali mislim da je zapravo lakše kad imaš širinu – makar si svjesnija svoje patnje, ali bar je možeš artikulirat, ako već ne eliminirat, šta ti ipak da nekakvu poziciju moći, jer kad svijet razumiš, malo ga posjeduješ, i možda zato ja uspijevam trpit ovo sve: jer ga seciram, jer ga želim dokučit, i iako neću doć do motivacije iza njegovih groznih zakonitosti, sama spoznaja tih zakonitosti: da treba očekivat da se desi loše, da ljudi umiru, da moć imaju zločesti, da su institucije inherentno zle – odma olakšava suživot s ovim svijetom. poznavat sebe pa onda i neprijatelja prvi su koraci. makar neprijatelj bio svugdje oko tebe, i u tebi, pounutren i u tvojim plućima koja su inhalirala molekulicu trumpa.
kao mala govorila sam – nismo li svi – blago glupima, oni ne pate toliko.
bila sam u krivu: pate i oni, makar nisu svjesni širine alternativa, i u samoj osnovi ni svemira il misli, težina je ipak tu. ne kao ova moja, velikim dijelom metafizička, koja preuzima dio stvarne, materijalne – koja pak zauzvrat preuzima dio nje samim iscrpljivanjem mog organizma, nego prava, fizička težina mrava koji nosi teret pet puta veći od sebe, ali nekog mrava bez kolektivne svijesti. neke ovčice.
*
rasplakala sam se od pogleda na afriku na karti iznad stola. stalno gledam tu afriku i na toj karti je tako je malena a znam da je zapravo skoro najveći kontinent i kad gledaš iz svemira zauzme ogromni dio zemlje. to uopće nije pošteno.
*
pitala sam ga želi li imat djecu sa mnom, a on je mene pitao kako mi iznenada na pamet padaju takva pitanja. ti imaš biološki sat, kaže, pa razumijem, ali mene to ne muči.
na stranu to šta čim me ugleda ne poželi moju djecu, šta je minus samo po sebi, jer da poželi, to bi kako i pjesma kaže značilo da me zbilja voli. na stranu to, jer on možda i ne želi dijete. ono šta me muči je šta on ne vidi da, ako jednom želi imat djecu sa mnom, i njemu otkucava moj biološki sat. kažemo, muškima je lakše jer oni mogu oplođivat kad god. ali sa mnom ne mogu, s mojim drugaricama ne mogu, još tek kratko i onda je odzvonilo.
i zato se osvrnite oko sebe, pogledajte žene koje vas okružuju i zapitajte se: želimo li da one budu majke naše djece? jer ako je odgovor da, bolje je da ga saznate što prije, dok nam nisu otkucale i posljednje minute naših satova i dok vama nisu odzvonila posljednja zvonca na biciklima naše potencijalne djece.
